Predodžba – (Ne)primjenjivost primijenjene umjetnosti

Složeni međuodnosi između usustavljenja čovjekovih aktivnosti i njegova prevladavanja, najjasnije se očituju na polju umjetnosti, napose pak primijenjenih. Iz nekog razloga – utemeljenoga i u meritumu stvari, a ne samo u teorijskim klasifikacijama i organizacijskoj samovolji – granice među disciplinama i nadalje postoje, premda ih nemali broj umjetnika uporno, dapače i vrlo uspješno prekoračuje. Ne radi se samo o dijalogu tradicije i novuma (ponekad do stupnja u kojemu se tradicija naprosto briše, negira), nego o bitnom, gradbenom svojstvu suvremene umjetničke prakse i produkcije. To je svojstvo formulirano u apsolutnoj prednosti koncepta, odnosno intencije autora. Posljedično, sredstva kojima se određeni koncept izražava postaju daleko manje važna pa je, što logično proizlazi iz takve situacije, distinkcija koja polazi od tehnike, pripadajućih im materijala, utvrđene discipline – postala suvišna, strogo govoreći besmislena.

Podjele su, dakako, oduvijek arbitrarne, ali ukoliko ih funkcionalnost opravdava nema ni problema u njihovu postojanju. Naravno da grafički i produkt dizajn imaju svoje specifične niše koje probijaju originalnošću, izlaženjem iz ustaljenih okvira. S druge pak strane, fotografija, video, performans – discipline su koje najjednostavnije ukidaju granice između vizualnih (u ranijoj terminologiji ‘likovnih’, a ukoliko se povedemo za prijevodima: ‘lijepih’) i primijenjenih umjetnosti. Unosi li taj aspekt razliku i kakvu?

Snižava li primjenjivost umjetničku komponentu primijenjene umjetnosti? Crni kvadrat Kazimira Maljeviča prvi se put pojavio 1913. kao dio scenografije, točnije kao dizajn na zastoru pozornice u futurističkoj operi Pobjeda nad suncem. No tek kao Slika zadobio je planetarnu, notornu slavu. Slika je pridala mističnost koju inače, dok je samo primijenjeni objekt, ipak nema.

Osvrnemo li se u mitsku prošlost, možemo opravdano ustvrditi kako je Ikar koristio jedan od prvih specijalno dizajniranih proizvoda. Dedal, najvještiji zanatlija i umjetnik (dakako da takvo razlikovanje tada ne postoji) te graditelj, izradio je krila koja po tome čemu su služila, pripadaju primijenjenoj umjetnosti, no ako prihvatimo da su djelo stvaralačkog genija, možemo ih zamisliti i kao vrhunsku skulpturu. Zapravo ih naše shvaćanje umjetnosti, posredovano idejom muzeja (kako je to pokazao Andre Malraux u Imaginarnom muzeju) uzvisuje na status koji im oduzima funkciju. Da su postojala i da su se sačuvala – kamo bi pripadala ta mitska krila? Da li bi se Dedal i Maljevič danas prijavili na Zagrebački salon u organizaciji HDLU-a ili ULUPUH-a!? Takve dileme pripadaju lažnim dilemama, što ne znači da su manje prisutne, pa stoga i stvarno postojeće. One proizlaze iz distinkcija naše kulture koja ih – a to je imanentna karakteristika suvremenog doba – istodobno nastoji prevladati.

---

Uz 52. zagrebački salon povezali smo i konkretan zadatak: osmišljavanje revitalizacije kompleksa dvorca Jakovlje. Koliko god indikativan kao primjer stanja nemalog broja hrvatskih dvoraca, kompleks dvorca Jakovlje, ujedno je, nužno i neizbježno, i specifičan slučaj. Kao suvlasnik Jakovlja, ULUPUH je izravno zainteresiran za okončanje njegove degradacije koja dugo traje. 52. zagrebački salon posvećen primijenjenim umjetnostima i dizajnu prilika je, bez obzira koliko mala i naizgled nezamjetna, da se ukaže ne samo na situaciju, nego i da se ponude moguća rješenja koja se već i zbog karaktera udruge moraju usredotočiti na inkluzivnost, a nipošto ne na bilo kakvu sadržajnu ekskluzivnost. Kompleks dvorca Jakovlje nužno je posvojiti; od njegovih malobrojnih stvarnih te velikoga broja potencijalnih korisnika treba doći inicijativa i želja za osuvremenjivanjem te kulturne baštine, pri čemu se svakako mora uvažiti i činjenica da se u perivoju dvorca nalaze skulptorska svjedočanstva svojedobnih međunarodnih saziva kiparske kolonije – Park skulptura.

Prikaz – 52. zagrebački salon

S protokom vremena u pojmove unosimo promijenjena značenja. Imena, odnosno nazivi ostaju, ali prisutni su novi sadržaji, a ono što se nekada podrazumijevalo, postaje upitno. Tako se je dogodilo i s primijenjenim umjetnostima. Naime, u sintagmi primijenjena umjetnost njen prvi dio počeo je označavati nekada neslućene stvari te s njima povezane pojmove i smislove. Drugi je dio u još većoj mjeri zadobio dominaciju koju je – kao nosiva imenica s dopunskim određenjem – oduvijek imao. Gdje je u svemu tome primjenjivost? Je li nestala!? Nipošto ne, ona je – ako ne izrijekom, onda prešutno – prisutna, premda se, doduše, ponekad zna i zagubiti.

Radovi autora pozvanih na 52. zagrebački salon trebali bi ilustrirati koncepciju u naslovu (Ne)primjenjivost primijenjene umjetnosti kao paradigmatski primjeri propitivanja međuodnosa utilitarnosti, dekorativnosti, koncepta, estetike i etike. Krećući se sa suprotnih pozicija u smislu odnosa prema kulturi i društvu cjelini, umjetnost i njena ipak manje kroz povijest uznošena na pijedestal sestra primijenjena (i/ili dekorativna) umjetnost te najmlađa, ali brzo rastuća kojoj se obraćamo kao dizajnu, dospijevaju ponekad; dapače, u više navrata do sjecišta na kojima dijele poneke, nimalo nebitne zajedničke značajke. Jednu od najvažnijih ističe teoretičarka Silva Kalčić: „Zajedničko umjetnosti i dizajnu je poruka“. Međutim, ta ipak prisutna razlika između „visoke“ umjetnosti i barem „niže“ primijenjene (odnosno hijerarhija vrijednosti) ne podrazumijeva paralelnu istovjetnost razlike između kvalitetne i manje kvalitetne. Možda bi se za nemalo toga moglo reći da vrijedi vice versa, analogno zapažanju Terryja Eagletona na temu ‘visoke’ i ‘popularne’ kulture.

Rad Hame Čavrka Carta incognita pripada njegovu dugogodišnjem istoimenom ciklusu kojeg je do sada realizirao u raznim tehnikama. Po svojoj minimalističkoj formi – a radi se o svjetlosnim linijama u pleksiglasu – očigledno je nasljeđivanje modernističke estetike. Upotrijebljen, pak, po naručiteljevoj želji postaje nositeljem vizualnoga identiteta.

Suprotan od prethodnoga primjera u kojemu je umjetnost pretopljena u dizajn, jest slučaj Tepiha T Borisa Ljubičića koji polazi od primijenjene umjetnosti prema konceptu. Stvarajući ambijentalnu cjelinu od predmeta svakodnevice – pokućstva i tepiha – autor je prikrivenim smještanjem lica povijesne osobe (raspoznatljive tek s distance) – koja u današnjem trenutku izaziva međusobno isključive političke prijepore – na tepih, stvorio ambivalentan i veoma aktualan društveni komentar

Projekt Studija Novena (autor Ervin Šilić) demonstracija je kreativne primjene najsuvremenije tehnologije (interaktivnom dodirnom aplikacijom te aplikacijom proširene stvarnosti i virtualne stvarnosti) koja objedinjuje povijesna istraživanja i dizajn u dojmljivu cjelinu već i u ovoj, trenutnoj fazi njegova razvoja.

I Global Love Museum Tomislava Šole i suradnika pokazatelj je na elementarnoj razini (bez uporabe sofisticiranih rješenja) prevlasti interpretacije, odnosno određene vrijednosti koja se njome komunicira, nad klasičnim muzejskim kolekcioniranjem, zasnovanim na predmetnome svijetu, i pratećom objektivnom taksativnošću.

Radionica koju tijekom trajanja Salona vodi Nikola Radeljković (Numen/For Use) s učenicima Škole primijenjenih umjetnosti i dizajna, također je sjajan uzorak disciplinarnih presijecanja: arhitekture, dizajna, urbane intervencije. Štoviše, ona postaje „interaktivna arena nepredvidivih scenarija koja može rezultirati rješenjima enormne širine i dubine“ – kako je u svojim uvodnim opaskama napisao njezin voditelj.

Realizacija Salona, kao uostalom i svakoga projekta, rezultat je ne samo osmišljenih autorskih ideja i planova, nastojanja i htijenja organizatora, nego i drugih uvjeta proizašlih iz konkretnih okolnosti. Disperzija postava u čak četiri ustanove te na javne površine, prilog je njegovoj inherentnoj dinamičnosti (što je primarno zasluga dizajnera postava), utemeljenoj u – i stoga proizašloj iz – raznolikosti eksponata. A ta je raznolikost posljedica ne samo umjetničke pluralnosti, nego i hibridnosti izričaja onih autora koji uporno žele ostvariti ono „nešto drugo“, te dvojba je li riječ „o urni ili noćnoj posudi“ i nadalje – transformirana, razumije se, u drukčije potencijalne metafore; primjerice: termički indikator ili slika, nakit ili uporabni predmeti, odjeća ili skulptura itd. – prebiva među nama.

---

1. “Art and design are often considered divergent even antithetical practices. Function, or utility, creates the primary division, defining the designer and excluding the artist. Taken further, this division appears in more blatantly ideological terms: the artist aims to question the dominant culture, while the designer aims to create it. Yet both disciplines share, not only the history of the modernist avantgardes, but also its primary legacy: precise forms, intertwining the visual and the conceptual”. Sarah Gilbert, Materials Push Back: Cultivating Naivety at the Intersections of Art, Craft and Design, https://www.trtr.ee/en/seminar/sarah-gilbert/
2. „Međutim, dok je poruka umjetničkog djela najčešće implicitna i obično za svoje iščitavanje iziskuje kreativni intelektualni i emotivni napor, kod dizajna se resemantizacijom predmeta opće uporabe, arhitekture ili slika, integriranjem tradicionalno suprotstavljenih čimbenika funkcije i dekoracije, strukturalnih i kompozitnih elemenata, postiže da isti postaju i forma za sebe i nositelji izvjesnih – željenih – ilustrativnih i eksplicitnih značenja“. Silva Kalčić, Dizajn – oblikovanje potreba (žudnji) tijela društva, u Svijet prema labirintu, ULUPUH, 2017., str. 424
3. Terry Eagleton, Kultura, Ljevak, 2017., str. 59
4. U trenutku pisanja ovoga teksta još je neizvjesno hoće li GLM biti postavljen u javni prostor grada Zagreba za što je upućena molba nadležnim gradskim službama.
5. Pored navedenih pet radova, dogovoren je bio i nastup Deana Skire, arhitekta posvećenog primjeni svjetla u arhitekturi i javnom prostoru, što, nažalost, nismo uspjeli realizirati.
6. Predviđeno gostovanje Bazona Brocka, njemačkog teoretičara umjetnosti, nije se dogodilo zbog financijskih razloga.
7. Hal Foster, Dizajn i zločin, VBZ, 2006, str. 25 – 28

Nikola Albaneže