MOZAIK BEZ KONAČNOG OBLIKA

U Rijksmuseumu na primjer
goveda uvijek piju
iz bezglasna pojila

Ž. Premerl, Izvan uredovnog vremena, 1971.

1.

• Daaa? Ko je? – Na malenom balkonu tihe amsterdamske ulice ukaže se svjetloputi, postariji gospodin. Prepoznao ga je po fotografijama, tek nekoliko njih, što ih je imao prilike vidjeti pripremajući se za ovaj posjet. Premda je ugledao lice koje je od vremena nastanka tih crno-bijelih svjetlozapisa dijelilo više desetljeća – a najdojmljiviji je, upravo aristokratski izgled ostavljao na onoj gdje je, okružen slikama u ateljeu, pomalo odsutna pogleda, poput onoga eskvajera što ga je ovjekovječio Thomas Geinsborough, no s cigaretom u jednoj i čašom pića u drugoj ruci, zagledan u neodređenu daljinu – suština osobe i dojma koji pruža ostala je nepromijenjena. – Ah, da! To ste Vi, doputovali ste točno kak smo se dogovarali. Sad ću, sad ću… – Sitnim, papučastim koracima povuče se s balkona.

Uže stubište i strmije stube nije doživio, u zgradi, dakako. Istina, usponi na tornjeve su izazovniji; ukoliko, recimo, kaniš doseći vrh katedrale u Trondheimu ili zvonike po našim otocima. No ovdje se stanuje, svakodnevno treba prenositi stvari, pa ipak stroga ušteda u širinu i dubinu prostora izrazita je; samo je treća dimenzija štedro zastupljena. Sjeli su sučelice, u urednom, vidljivo novouređenom stanu, nazdravljajući susretu.

• Pa kak ste Vi došli do mene? Tam u Hrvatskoj nitko više ne zna za mene. Znam, rekli ste da se bavite našim slikarima koji žive u svetu, kaj ne?
• Točno. Pripremam doktorat na temu „Hrvatski umjetnici u dijaspori“. Ne mislim da mogu obuhvatiti baš sve, ali ionako ne nastojim samo na kvantiteti. A što se Vas konkretno tiče, sve je krenulo s katalogom izložbe koju ste održali u Muzeju za umjetnost i obrt.
• Ah, da. To je Maleković delal. Početkom rata.
• Tako je. U svibnju devedeset prve.
• Je, doputovali smo u Zagreb, sve je bilo u iščekivanju, već su i Plitvice bile… joj, strašno.
• Tada ste izložili radove geometrijske apstrakcije. Maleković je tom prilikom napisao kako se u tome vidi „dosljedna provedba jednog racionalnog koncepta, a što se i moglo očekivati pod nebom Mondrianova zavičaja“.
• Ah, da. Teoretičari.
• Zar se ne slažete?
• Ne, ne. Slažem se, slažem. Samo… kak da to velim, zakaj bi se samo to trebalo očekivati?
• Doista. Iz tog sam teksta saznao da ste bili „bliski osobitoj vrsti naturalizma“. Tako da mi je već poznato kako ste mijenjali svoj izraz, zar ne? U pismu ste mi napisali da svoje slike čuvate na jednome mjestu i da ćete mi ih pokazati pa se nadam da ću upoznati Vaš cjeloviti opus.

Još uvijek nesiguran kako će ga njegov domaćin prihvatiti, hoće li mu doista dopustiti da sve pročeprka i svuda zaviri u njegovo stvaralaštvo – to se moglo pretpostaviti jer njemu je u korist što se njegovim radom netko bavi, ali opet, nikad se ne zna; možda iz nekog razloga postane nepovjerljiv, zatvoren – gost je oprezno, na trenutke nesigurno nastavio iznositi svoja dosadašnja saznanja o umjetniku i postavljati mu razna pitanja. Premda došljak nije bio neiskusni mladić, nasuprot njemu nalazio se čovjek koji se nagledao svijeta. Sa smiješkom je dočekivao upite, ponešto bi prečuo, ponešto odgovorio ili bi pak, ne obazirući se, krenuo svojim putem.

• Sutra ili preksutra ćemo posjetiti moje skladište slika. Vozit će nas moja prijateljica. A sad biste se mogli poći odmoriti, ipak ste s puta.
• Nego, zar su sve ove slike po zidovima Vaši radovi ili tu možda imate od svojih kolega…
• Pa naravno, sve su to moji radovi. Čiji bi bili?!
• Ma ne, nisam ništa loše mislio. Samo me zbunila tolika raznolikost.

Na zidovima sobe u kojoj su razgovarali visjele su kompozicije s egipatskim motivima; hramski stupovi, hijeroglifi, Memnonovi kolosi. U predsoblju i hodniku nalazile su se vedute Amsterdama i općenito nizozemski pejzaži, dok su ga slike u udijeljenoj mu gostinskoj sobi doista zatekle potpuno nespremnoga na takva iznenađenja; dočekaše ga erotski prizori¹, scenografija iz mračnih krugova podzemlja.

2.

Nastojao je posložiti dojmove. Tko zna, možda je to više slikara iza jedne osobe. Do sada ga je doživljavao kao pravoga geometričara. Doduše, čuo je već da je i drugačije slikao; u nepoznavanju toga pomišljao je dolazeći ovamo: možda nešto sasvim različito, možda gestualnu apstrakciju ili nekakav naturalizam. Kako nije bio akademski slikar te je utoliko i lakše oslobođen od dosljednoga slijeđenja jednom formiranoga izraza, možda je išao iz krajnosti u krajnost. No ovo što je vidio prvoga dana posjeta bilo je daleko više od toga, totalno zbunjujuće.

Nije predgovor Vladimira Malekovića bio jedini prikaz koji je tumačio ciklus Dynamic Space. U kojem se govori o „slici kao koreologiji svjetlosti“². Zašto koreologiji, a ne koreografiji kako stoji u engleskom prijevodu? Eh, ta potreba da se svaki opis pretvori u znanost!. Željkov „poseban koncept prostora“ dočarala je prije njega Ljerka Mifka, ističući „dubinsku perspektivu“ kojom stvara iluziju ‘stvarnoga’ prostora“ oblikovanoga svjetlom. I tu se razbuktala kunsthistoričarska verbalna korelacija slici – „sve se rasprskava u infintezimalnom vremenu“, a „prostor multiplicira u nestajanju“ – kojom dolazi do argumentiranoga zaključka: „nije to obnova konstruktivističkih ideja, nego gradnja iluzionističkog prostora“, a „realitet je u bijegu od plošnoga, jednodimenzionalnoga slikarstva“³. Lijepo, nema što. Ali zašto govori o jednodimenzionalnom slikarstvu? Je li to samo zabuna ili stav? Ma ne, ne može biti da time iskazuje prezir prema dvodimenzionalnom slikarstvu nazivajući ga jednodimenzionalnim. Čak joj ni metafizički sadržaj nije stran, ne smatra ga opasnom artističkom kugom, unatoč hvalospjevima plošnosti koja je, kako je onomad Clement hegemonistički nametnuo, najvjernija prirodi slikarskoga medija, inherentnim mu svojstvima. Ipak je otada iscurilo četvrt stoljeća, i mnogo se boje s paleta prelilo na platna. K tome i iz limenki i sprejeva.

No koliko se tek Nikica Petrak raspisao o Željkovim dinamičkim prostorima!? Sagledao ih u povijesnoj perspektivi, od avangarde naovamo. Prispodobio ih – u njihovoj prvoj etapi – teatarskoj prostornoj kutiji koja skriva „duboke izvore nesvjesnog“ sa slutnjom tajne koju želimo zgrabiti, a „koja uopće nije bezazlena“. Zatim je slikar, učinivši u svojem stilskom razvoju logičan korak, napustio arhitektonsku scenografiju; svladao je „skoro nepremostive prepreke“ te je svjetlo ostalo samo, bez objekta. U tom procesu apstrahiranja „uspio je da mu svjetlo ne bude deskriptivno“, ostvario je „dematerijalizirano svjetlo“⁴, dosegnuo duhovnost…

Umjetnik je svakako otvorio široko polje interpretativnih mogućnosti unutar kojeg je, korak po korak, dospio do „mentalne slike rađene prema idealnom liku Artifeksa“; „priklonio se racionalno organiziranom i krajnje sređenom kadru mondrijanovskog plastičkog ekvilibra“. Sad je radio na način od kojega su svakom serioznom teoretičaru koji drži do sebe sokovi procurili: „Nema više teatra svjetlosti. Sve se pretvorilo u uzoran red: uman, besprijekoran i savršeno čist raspored znakova“. Stiže i apogej: „Ta samonametnuta stega privilegij je samo vjerodostojnih začetnika i oblikotvoraca“⁵.

3.

• Dobro jutro, goedmorgen! Samo dajte, uđite, nadam se da ste dobro spavali?
• Da, naspavao sam se. Ali prije toga sam pročitao svu literaturu koju ste mi dali, sve što su pisali o Vama.
• Lepo. Sad znate nešto više. Još kad Vam ispripovedam sve, znat ćete još više. Ak Vam uoće budem povedao. – nastoji li on to nekakvu tajnovitost izgraditi oko sebe, zaokružiti se njome kao plaštem nevidljivosti? – i nastavi: No isto tak, ak ste prvi put, kak velite, u A-damu, morate posetit Rijksmuseum, Van Gogha, Stedelijk, ne?
• Nadam se da ću stići nešto od toga.
• Vi iz Zagreba morate dojti sim da osetite kaj je to sloboda. Ah, Amsterdam!
• Negdje sam pročitao da je već Descartes tvrdio kako na svijetu nema zemlje u kojoj čovjek može uživati takvu slobodu kao u Amsterdamu ili tako nekako.
• Jesi ti to vidio? – slavodobitno poentira Željko i zaključi: – Biti slikar u Amsteradmu, pogotovo slikar koji je ostavio za sobom komunistički režim, to je najbolji, najpotpuniji osjećaj slobode.

Njegove ga riječi podsjetiše na jedan filmski zaplet, na Mr. Wilsona koji također kaže – možda čak istim riječima – da će najbolje, najpotpunije doživjeti osjećaj slobode ako postane slikar. Doduše, prije toga je bio bankar, a ne politički disident. U bijegu od ispraznosti uređenoga, dobrostojećega života.

• No to bute sutra, sad idemo do moga skladišta gde čuvam ono kaj nisam prodal. A ja sam, znate, mnogo napravil, radil sam po cele dane. Ne, to se mora tak, ak želiš nekaj ozbiljno napravit.

Vožnja kabrioletom do predgrađa trajala je nepunih pola sata. Stara prijateljica – a to je značilo iz dana kada je Željko započeo novi život u ovom tolerantnom gradu, iz sedamdesetih – vozila je žustro, pripovijedala o svojim putovanjima širom svijeta, diljem Europe, uključujući i Jugoslaviju prije „toga groznog rata“, ali i po zemljama Dalekog istoka, dakako i Amerika te… Uklonjeni krov pridonio je užitku vedroga kolovoskog neba, dopustio razgledanje grada bez ikakve prepreke. U kratkom zastoju pred raskrižjem, tijekom crvene cezure, na bočnome zidu višekatnice (zapravo hotelu Sir Albert) ugleda pažljivo, duž čitave visine, izvedeni natpis: Like all great travellers I have seen more than I remember and remember more than I have seen, Benjamin Disraeli. Kako prigodno, pomisli kako bi pripovijedanje velike putnice trebao dopuniti tim citatom, komplimentirati joj na taj način, ali odustane.

Ušli su svi zajedno u veliku prostoriju na katu ogromne zgrade. Posvuda su bile naslagane slike, ne odveć uredno; deseci pa i stotine njih.

• I još uvijek tu deponirate svoje radove?
• Ma ne, ja već godinama ne slikam. Gotovo je, kaj sam napravil, napravil sam.

Grupiranje je bilo lako uočljivo; po reprodukcijama već dobro mu poznate apstrakcije zauzimale su u dva paralelna reda svojim velikim formatima dobar dio nasuprotnog zida; do njih razne figuralne kompozicije, u produžetku aktovi, a tu, odmah do vrata, naiva pa opet nekakav nadrealizam, fragmenti sfinge rasprsnuti u orbiti. I animalistika s egzotičnim, vaneuropskim životinjama, i povijesne ličnosti poput figure Lenjina s ispruženom rukom velikoga vođe, i još štošta po čemu bi neupućeni promatrač mogao zaključiti kako se tu nalaze radovi nekolicine, možda čak i desetak umjetnika.

• Ja sam ponijela sa sobom određeni materijal za koji vjerujem da će Vam biti potreban ukoliko se bavite Zeljkom i njegovim radom – obrati se Nicky nadobudnom gostu – Tu su fotografije koje sam skupila s godinama; evo na ovoj ga, primjerice, vidite u društvu s Alistairom MacLeanom i njegovom suprugom koju je portretirao, a na ovoj je sa šeikom i pratnjom… A donijela sam i razglednice s njegovim slikama; ova je postigla apsolutni rekord kao najprodavanija do tada, možda još uvijek drži taj rekord.

Veseo i radostan svijet ukazivao se na tim prizorima; tu delfini razigrano iskaču iz kanala, tamo je zastao Hokusaijev veliki, čipkasti val, ondje je pak obala rub bazena. U svim slučajevima nebo je vedro, vodena površina zrcalno mirna – ne remeti je ni jato morskih sisavaca niti kultni motiv Edo perioda – i grad se u njoj samozadovoljno ogleda. Nimalo čudno što su takve Željkove kompozicije, ali i one što slave festival tolerancije poput Kraljičina rođendana, osvojile ljude željne „ružičastog pogleda na conditio humana“. „Bez naivne umjetnosti slika svijeta je nepotpuna, kao grad bez parka“. A s njima (naivom i parkom) „čovjek ponovno diše“⁶. Razgledao je monografiju amsterdamskih veduta u kojoj je rođeni Zagrepčanin s pet reprodukcija bio najzastupljeniji među dvadeset i pet umjetnika iz čitava svijeta.

4.

• Možemo li napraviti i kratak intervju? – Ponovno su bili u stanu; u međuvremenu je gost plovio kanalima te šetao uzduž i poprijeko centrom grada, dok je Željko ispunjavao svoj uobičajeni popodnevni, a danas napose zasluženi odmor. – Eto, pripremio sam nekoliko pitanja.
• Jesi ti to vidio? Hajde da čujemo.
• Naivce karakterizira „nevino oko“, odnosno nepoznavanje povijesti slikarstva. Kakvo je u tom pogledu Vaše naivno slikarstvo bilo? Niste li Vi – kao student Filozofskoga fakulteta i prije nego ste krenuli u slikarsku, naivnu avanturu – bili upoznati s poviješću umjetnosti?
• Naravno da sam bio upoznat, ali namjerno sam počeo slikati naivno. Uostalom, svaki je početak naivan, štogod da započinješ, znaš to? No, nekoliko slika se bacilo, onda sam postao sigurniji. Krive su mi dali upute, boja se odljepljivala, trebalo je ovladati tehnikom uporabe terpentina, sikativa i tak dalše; no, dok sam nisam našao pravi postupak, pravu kemikaliju… i staklo mora biti čisto, ne masno. Dok do toga dođeš nekoliko je slika bilo upropašteno. Zatim, ne smiju biti na suncu, radijatoru, znaš. Dakle, namjerno sam radio naivno sa sjećanjima na selo; u djetinjstvu sam bio na selu, imao sam masu divnih sjećanja. No odmah sam radio sintetički, nikakvo klanje svinja i tomu slično. To je bila urbana naiva, bilo je i seljačkih motiva, ali i gradske sobe… tak.

• Imali ste uspjeha?
• Uspeha?! U to je vreme dolazio gospon DesPress, Belgijanac iz Brisela koji je u Zagrebu kupovao slike od naivaca, svaki mesec je dolazio i kupovao. Meni je plaćao po sto njemačkih maraka te moje prve slike. No nije tamo, u Jugoslaviji, za mene više bilo života, moral sam otići – komunisti su bili božja strava. I otišao sam prvo u Njemačku, onda sam došao u Holandiju, upoznao mecenu, otkupio neke svoje radove od DesPressa i tu sam ispočetka počeo slikati i za godinu dana, 1976. sam imao izložbu.
• Tako jednostavno?
• Galerie Hamer koja je prezentirala naivnu umjetnost me uzela pod pokroviteljstvo i stalno je prodavala moje slike i onda mi je napravila izložbu, za petnaest godina suradnje.
• Ali to više nije bila hrvatska naiva, to jest više niste uzimali motive karakteristične za našu naivu?
• Pa naravno. Počeo sam raditi na platnu, ne više na staklu, motive iz Amsterdama i to je bilo jako dobro, sve je prodano. Izdavač Art unlimited ponudio mi je ugovor na dvije godine; od mojih su kompozicija štampali razglednice, to je išlo u milijunskim nakladama. To je ono što Vam je jutros Nicky pokazala, ne? Onda sam jedno vreme živio u Španjolskoj, od 1980. i radio portrete po narudžbi, kupovali su me Arapi, Berberi. I tak, jesi ti to vidio?

• Je li promjena poetike odražavala promjenu shvaćanja slikarstva ili biste mogli izdvojiti određenu zajedničku crtu ili svojstvo koje je uvijek prisutno u vašem radu? Odnosno, je li „nebo Mondrijanova zavičaja“ – kako kaže Maleković – utjecalo na promjenu izričaja?

Zastao je. Intonacija koja je uglavnom prebivala na šaljivoj stranici ljetopisa života, prebačena je na ozbiljnu, a stalna izmjena između kajkavskog i standardnoga jezika zaustavila se privremeno na potonjem.

• Zajednički je mir, zajednička je produhovljenost, i prostor i likovna apstrakcija. U Amsterdamu je, što da Vam i pričam, jako razvijeno slikarstvo i u svom traženju krenuo sam u apstrakciju nekako sam od sebe, ostao sam jednoga ljeta sam s trideset platana, ne velikih, i tada je nastala ta promjena. Promjena koja, kad je sagledam u cjelini moga rada, i nije takva kakvom se možda Vama čini. No istodobno sam radio i portrete. U to vrijeme moja poznata slika Pillow Talk na kojoj su Reagan i Tačerica s jastucima na glavi bila je jednom prilikom izložena u Ministarstvu vanjskih poslova, ali ministar je nazvao da tako ne može, da se mora ukloniti smjesta. Tada su je oštetili, restauracija je obavljena u Rijksmuseumu.
• S obzirom na konstantno nastojanje da prikažete iluziju dubine u slici, njen prostor postaje metafizički, zar ne? To zapravo nije klasični racionalni konstruktivizam?
• To je moje traženje prostora na temelju egipatskoga prostora. Dynamic space je apstrakcija egipatskog prostora u monumentima. Nemojte zaboraviti, mistika je važna, sjetite se samo De Chirica. Od presudne je važnosti svjetlo, ono određuje prostor.

Pred njim nije bio nemušti umjetnik koji samo radi po nadahnuću ili po inerciji jednom ovladanom metodom, bez autorefleksije. Naprotiv, Željko je znalački elaborirao svoju misao; u jednom pokušaju to je rezultiralo definicijom: „Dekonstrukcija nije ništa drugo nego eklektika konstruktivnih elemenata, ruševina buduće gradnje“⁷.

• Kakav je bio Vaš uspjeh na tržištu umjetnina? Jesu li i ustanove, osim privatnih kolekcionara, pribavljale Vaše radove?
• Živio sam od toga, i to nimalo loše. Mislim da to nekaj znači, kaj ne? I ustanove su me itekako kupovale. Eto, na primjer, grad Delft je naručio od mene sliku njihove stare luke, a tu nedaleko je Visoka škola za turizam, oni su od mene kupili skoro cijeli ciklus slika, onaj minimalistički, sa selotejpima.
• I na kraju, kako gledate na budućnost slikarstva i likovne, to jest vizualne umjetnosti općenito?
• To pak niko ne zna, kaj bu bu. Možda bu sve prešlo u kompjutore, u tu visoku tehnologiju, jesi ti vidio kaj se sve tu može napraviti!? A opet, mislim da se to ne bu desilo; trag ruke je tako osobna stvar, dirljiva i neponovljiva, da bude uvek nekoga zanimala, kaj ne?

5.

Koncentrični krugovi amsterdamskih kanala, ucrtani na mapi grada, okruživali su centar i usmjeravali poglede, planove i korake znatiželjnog posjetitelja. Već jučer je satima prelazio mostove, obilazio spomenike, ćutio jedinstveni spoj reda i slobode. Red je dopuštao živahnost, a sloboda je uvažavala utvrđena pravila. Dinamičku ravnotežu ipak je valjalo jačati pozivanjem na izgrađenu tradiciju i društvene zakonitosti. „Gracht“ means canal not „garbage bin“ poručivao je nasmiješeni Erik s plakata. Na malenom su trgu, između stabala počešljanih, gustih krošanja, u dva niza bili postavljeni štandovi, na njima umjetnici nude svoje proizvode. Drhtavi, zavodljivi glas klarineta izvijao se i osvajao prolaznike; doprinosio savršenosti ovoga mjesta i trenutka. Željko ga je uputio ovamo, ističući najstariji urbani kompleks smješten unutar zatvorenoga dvorišta, ali i najbolje opskrbljenu knjižaru Athenaeum. U njenom izlogu, pored apsurdnih karikatura pod egidom Kamagurkistan, ugleda knjigu Beyond the Stars Sergeja Eisensteina s citatom: „Now that I am approaching fifty, an acute, tormenting desire wells up inside me to seize the time I have lost, to keep hold of it as it slides into the past.”

No vrijeme je da se uputi na drugu stranu grada, u muzejsku četvrt, ukoliko želi stići pogledati ono što nikako ne bi smio propustiti. Senzacije su se i nadalje smjenjivale. U neveliku parku, na snažnoj, vodoravno ispruženoj grani, točno ponad glava šetača, smjestio se brončani čovuljak s pilom u rukama te pili ga pili. Ne brine za savjet ‘ne pili granu na kojoj sjediš’, ili stojiš. Pa ipak, uglovnica na Marnixstraatu – učini mu se napuštena što je pridavalo njenoj zagonetnosti – najviše ga je očarala. Ne toliko zbog crno-bijeloga pročelja, delikatne ornamentike i iluzionistički porazmještenih golubova, koliko zbog jedinstvenih stihova Emily Dickinson. To make a prairie // it takes a clover // and one bee. // One clover, // and a bee, // And revery, // The revery alone // will do, // If bees are few.

Ima li razloga posumnjati u ovakvu stvarnost, gotovo savršenu? Prisjeti se poziva – iskazanog S onu stranu… pod točkom 33. – poziva na oprez: Budimo oprezni! Ne prepuštajmo se sentimentima, slatkoći postojanja, također ne dopustimo estetici „nezainteresiranoga promatranja“ da prikrije kastraciju umjetnosti (patetičnog li izraza!). Ugoda još nije dokaz koristi i vrijednosti. Ili!? Ili ipak sve ovisi o kriteriju koristi i vrijednosti. Pa opet, postoje opravdani razlozi posumnjati u fikciju⁸, zar ne? Kamo smjestiti doživljaj slikarskoga obilja s jedne strane i nihilističkoga posta s druge? U čemu je, gdje je snaga svim tim jalovim mudrolijama i onanijama iz Stedelijka za razliku od ove grimizno zlatne harmonije, duboke i snažne…

• Pa vi niste normalni! – prekine ga, tobože oštro, a zapravo nježno i meko (način na koji je to izgovarao opovrgavao je sadržaj), njegov brižni domaćin. – Ste Vi poludeli? Sigurno ste svratili u neki amsterdamski coffee-shop, kaj ne!?

6.

• Kako biste objasnili svoj odnos prema pjesništvu i slikarstvu? – Premda mu Željkovo pjesništvo nije bilo u žiži interesa (time bi se možda pozabavila kolegica s komparativne koja se bavi pjesnicima po bespućima hrvatske dijaspore), ipak se morao i toga dotaći. Napokon, nagrada za mlade pjesnike „književnog fonda A. B. Šimić“ 1970. jamstvo je aktualnosti, barem u tome povijesnom trenutku kada je ugledni kritičar, osvjedočeni nacionalni bard, tvrdio kako je Željko „već izgrađena pjesnička ličnost“ te je „ostvario sintezu između raspjevanosti i brige za izraz, širine iskazivanja i višeslojevitosti“. Po njemu „cijela je ova knjiga pjesama jedna rapsodija koja nije započela na prvoj stranici i ne završava na zadnjoj“⁹. U tisku je tada pisalo kako poeta „u svojim najnovijim pjesmama ide ka još većem polariziranju promatranog i promatrača“, napose je isticana njegova „pjesnička svijest koja stvarnost razlama u slike“¹⁰.- Zar ste se odrekli jedne umjetnosti zbog druge ili postoje drugi razlozi za to? Pretpostavljam da je jezično okruženje u tom smislu bilo presudno!?
• Jedna umjetnost dođe do kraja, onda počinje drugo, tako, samo od sebe. Ali dakako da su tu i vanjski utjecaji. – Bilo je očito da volju za davanjem podrobnijega odgovora nema. A zatim, nakon nekoliko trenutaka, nastavi: – Ma kakav bio, ovo je ipak svijet koji nas okružuje… pisao je Slavko, pišući o meni. Da, mene je okruživala ljepota. I tam, u Hrvatskoj, gde sam stradavao i patio se i ovde, u Nizozemskoj, gde sam slobodno disao i postao slikar.
• Ali zar Vi niste i hrvatski slikar?
• Ja sam nizozemski slikar.
• Svakako, po mjestu stvaranja. Ali zašto ne biste pripadali i jednoj drugoj sredini?
• Ne. Ja sam hrvatski pjesnik.

Ne proturječeći mu, saslušao je Željkova prisjećanja, popraćena sjetnim uzdisajima, o tome kako se nauživao: – Ah, kak je život lep…

Da, došao je trenutak rastanka. Dok je gost prikupljao neveliku prtljagu, nekoliko vrećica i jedan kofer, domaćin se šetao papučasto u svojoj šarenoj etiopskoj dželabi, pjevušio nejasnu melodiju i natakao mlijeko u šalicu.

• Drago mi je da smo se upoznali i hvala Vam na gostoprimstvu. Onaj dio doktorata koji će se odnositi na Vas poslat ću Vam na… ne baš autorizaciju, ali na provjeru da nisam u faktografskom smislu nešto pogriješio.
• Da, dobro. – Odgovori ne previše zainteresirano. – I meni je bilo drago, svakako se javite jeste li sretno doputovali doma.
• Imam još jednu molbu. Prvi dan sam Vas pitao za ovu egipatsku sliku pa ste mi rekli da ćete mi, ako budete raspoloženi, ispričati njenu povijest, kako je nastala i kakvo ima za Vas značenje.
• Ne, ipak neću o tome govoriti. Neka to ostane moja privatna stvar. Ali mogu Vam za kraj pokazati stihove koje sam napisao u Luxoru, u svibnju dvije tisućite. Hoćete?
• Svakako, vrlo rado.

Nakašlje se, pročisti grlo, i snažnim, sigurnim glasom – koji je inače bio prigušen i nekako jastučasto utišan – pročita stihove:

Abidos, I ništa oko njega. Ipak,
obli komadić zdjele palcem izveden
i žuti ukras po strani, svjedoče,
kako je usred ničega bio Eden.

I u tebi je bio lahki, u letu
porozni miris koji spaja libele,
možda zato da lakše primiš reprizu
kao na dlanu srušene citadele.

Abidos, ništa od zlatnog doba. Ipak,
ruševine, rupe, i u njima hlad
gdje stoljećem paklenog dana možeš
izbivati unutra i lijep i mlad.

A noću, kad gradovi Nila usnu,
kasno, kad lopovi prestaju krasti,
pokliću na put tebi skloni mudraci.
Idi s njima i uči, uči od strasti.

7.

Promrzao od vlažnoga i hladnoga prosinačkog vjetra, u očekivanju kuhanoga vina, ušao je u Kazališnu kavanu. Pouzdavao se, sa sigurnošću koju mladost pruža strastvenim privrženicima života, njegovoj boli i ljepoti, u važnost svakoga trenutka, u vrijednost doživljaja, osobito susreta. To je rapsod u njemu neprestano pjevao, a s vremena na vrijeme morao je zapjevati i drugima. Poznavali su ga – redoviti i povremeni gosti; prijatelji i „pjesnici koji su se vjenčavali s pjesnicima“, koji su „tužili državu“, prokazivali „crvene buržuje“, ali i oni u balonerima s uzdignutim ovratnicima zaogrnuti, raširenim novinama prikriveni, ljudi velikih ušiju – poznavali su ga jer je nerijetko recitirao Preverta ili Majakovskog, Jesenjina… No ovoga puta, u zanosu osjećaja pojačanih toplinom opojne tekućine koja mu se širila žilama, uspne se na stol i izrecitira svoju Nebesku Kravu:

Jena krava zneba zleti
z okem glibokem kak more ni
z okem čoviečjim.

Nebeska Krava čez njivu jezdi
se bliže i bliže
se bližeše je
se vekše i vekše te oke zraste
kak mokra stekla v noč
z naših oblok.

Krava je strožek imela 
na svojimi pleči
vu strožeku zviezde nesla.

Morti je štela tak jake ljubiti
morti je tražila prešu
morti se štela napiti
nebeske nobene zviezdače.

Gda se na zejmlu spustila
nigdor ju nigdor ni videl.

Zi nejnih ok je curile mlieke
zi nejnih kril pečene rieke
za jene
same jene
obrejene, zajašene
odnešene na nejnih pleč
gradske diete.

Željko Premerl, Nebeska krava

¹ Ciklus Dynamic Darkness, 2006.
² Vladimir Maleković, Dynamic Space ili slika kao koreologija svjetlosti, predgovor katalogu izložbe Željko Premerl MUO, Dynamic Space 91, Zagreb, 1991.
³ Ljerka Mifka, Dynamic Space of Z. Premerl, Antonio Jester Art Gallery Amsterdam, 1987.
⁴ Nikica Petrak, Dynamic Space 88, Willem Groen, Amsterdam, 1988.
⁵ Kao pod 2.
⁶ Nico Van Der Endt, iz teksta predgovora u knjizi Amsterdam Naive, s podnaslovom Amsterdam seen by naive painters, 1987.
⁷ Željko Premerl, Mutacije, u katalogu izložbe Željko Premerl MUO, Dynamic Space 91, Zagreb, 1991.
⁸ Mieke Bal, Reasonable doubt emphasis on fiction, 2016, digital video, re-edit 2018.
⁹ Slavko Mihalić Predgovor, u knjizi Željko Premerl: Skrivač, Zagreb, 1970. str 5, 6
¹⁰ Nada Pinterić, Na prekretnici, Studentski list, 27. IV. 1971., str. 20