"Sukladne posebnosti ili kako Zdenka Pozaić 'vršcima misli' dopisuje svoj izraz na iskaze drugih umjetnika"

Riječ u glas, glas u glazbu, glazba u pokret, pokret u plastiku, odnosno sliku, slika u riječ… Migracije izražajnih sredstava neprekinuti su tok poput vodenih tokova i preobrazbi u prirodi. Međutim, osim što umjetnici pronalaze poticaje ili otkrivaju nadahnuća u medijskom susjedstvu, i recepcija publike – oslonjena na percepciju, emotivni i psihološki doživljaj, odnosno na čitanje i razumijevanje djela – također rabi usporedbe s različitim izražajnim sredstvima. Naime, u tumačenju jednoga veoma često posežemo za drugim. To drugo, u slučaju kada se grafike Zdenke Pozaić nađu na mjestu prvoga, onoga što se tumači, svakako mora posjedovati odlike otmjenosti i uglađenosti, suzdržanosti i delikatnosti, ali i očuđenosti i misterioznosti, lirske izdvojenosti iz prozaičnih ritmova svakodnevice. Nije mi poznato je li se to već dogodilo, ali postojanje stihova koji bi odražavali Pozaićkin rad nije teško zamisliti. I višekratna selidba među umjetnostima, nakon što ta poezija nadahne skladbu, opet je tu. Dakako, samo po sebi to i nije bitno, pogotovo ne u doslovnom i neposrednom smislu jer međuutjecaji se ionako ostvaruju, prisutni i nevidljivi poput rijeka ponornica.

Autoričina sklonost poeziji dobro je poznata, u našoj sredini ona najustrajnije radi na grafičko-pjesničkim mapama posvećenima umjetničkim osobnostima i njihovim djelima. Međutim, niti transmutacije glazbenih predložaka nipošto joj nisu strane. Kao pažljivi osluškivač otvoren drugome i drukčijemu, okrenula se ovom prilikom jednom iznimnom i neobičnom skladatelju. Ericu Satieu. Svojom rubnom pozicijom – za života trajno marginalnom ne samo zbog odbacivanja tradicije već i zbog vlastita ekscentrična ponašanja – ali velikog utjecaja tako da ga danas nazivaju ocem moderne glazbe, pogotovo minimalizma u glazbi, francuski skladatelj Eric Satie (1866. – 1925.) koji je sebe smatrao fonometričarom (onim tko mjeri zvukove) svakako predstavlja dostojan izazov u traganju za pobudama i sukladnostima (očiglednima ili prikrivenima) koje u prostorno-vremenskim korespondencijama tkaju intermedijalnu potku zajedničke nam kulture.

Deset višebojnih grafičkih otisaka u tehnici drvoreza i linoreza svojim se nazivima ne pozivaju na određena Satieva djela (uobičajeno luckasto ili barem pomaknuto naslovljena, s instrukcijama u istome duhu), već navodeći posvetu osobi (Hommagea á Satie) upućuju ne opći karakter njegove glazbe. Uglavnom kratke glasovirske skladbe iznenađujuće jednostavnosti, odmjerenih tonova koji svojom kristalnom prozirnošću tvore izrazito amblematsku glazbu ozračja, izgrađene su od sažetih, zaokruženih glazbenih rečenica, oslonjenih na ostinato. Razlog što navodim osobine Satieve glazbe – kada ga možemo neopazice ostaviti za nama jer je bio tek povod radu u drugome mediju – nalazim u autentičnom idiomatskom prijenosu koji se je odigrao na relaciji između dva jezička sustava. Naime, i za grafike o kojima je riječ možemo ustvrditi kako u svojim kompozicijama sadrže u osnovi jednostavne forme, a ritam je uspostavljen preklapanjem otisaka slobodno položenih, nepravilnih pravokutnika u prostornome pomaku (u glazbi pak u vremenskom pomaku) što dovodi do varijantnih ponavljanja oblika neprekidno izmjenjivoga ruha. Umjesto bilo kakve naracije, u krajnjem slučaju simboličke naznake određenoga trenutka i prostora (što se inače nerijetko može sresti na Pozaićkinim pjesničkim paralelama), ili linearnog razvoja koji upućuje na potencijalni nastavak izvan kompozicije, stvorena je zatvorena i zaokružena cjelovitost.

Pored spomenutih nepravilnih pačetvorina istrzanih i nagriženih rubova ploha, ovih deset uspravnih kompozicija sastavljeno je i od trakastih elemenata, jednom nepravilnih, drugi put geometrijski stabilnijih, zatim od ispremiješanih jata vijugavih, a uslijed svoje množine i treperavih silnica, od ljevkastih usjeka te, napokon, od (istina, tek povremeno) jednoga usamljenog kruga. Odjednom, pred nama su prilično složene, iznimno dinamične i nadasve slojevite kompozicije. One posjeduju, uvjetno govoreći, svoj horizont, svoj sunčani ili mjesečev disk (na dva rada žut, jednom plav), gustoću bliskih česti, predjele puste i daleke. I premda ih analiziramo u slijedu, one djeluju u trenu. Tu nema postupnosti kao u glazbi ili govoru, na njima zvuče osobiti akordi sastavljeni od supostavljenih obojenih formi. I upravo je u tome, u specifičnom koloritu, u profinjenim tonskim sklopovima, osobita kvaliteta novoga ciklusa Zdenke Pozaić (treba znati da takve boje ne postoje kao gotove, njih je miješanjem dobila sama autorica). Plavi i brončani, ljubičasti i žuti, zeleni i crveni preljevi, pomalo prigušeni (glas se ne pušta svom snagom, već šotovoče), na ponekim partijama reski do disonance, u zonama preklapanja daju muklo, ali obojeno sivilo. Kompozicije posvećene Ericu Satieu ječe načas gromorno kao mjedeni gong, pa opet traje i odjekuje kristalna zvonkost, oblika rasplesanih u sinkopiranom ritmu.

U djelima izvedenima ‘vršcima misli’ – kako bi naveo na uputi za izvođenje svoje skladbe sam Eric Satie – ali i vršcima istančana senzibiliteta, Zdenka Pozaić potvrđuje ne samo iznimnu sposobnost uživljavanja u stvaralaštvo drugoga, već i potpunu autorsku individualnost u svojim jedinstvenim realizacijama.

Nikola Albaneže