Ako je izostalo neko veće izložbeno uzbuđenje, osjećaj svježine što ga donose mlade snage – prema kojima valja biti dobronamjeran – ipak se mogao doživjeti na Salonu.

Posjetitelj ovogodišnjega Salona mladih, ukoliko je barem površno popratio događaje koji su mu prethodili, ponukan je da ih se u trenucima razgledanja prisjeti i usporedi najavu manifestacije s njezinom realizacijom. Ne mora to biti osobito osviještena usporedba, ali refleksna misao, onako lapidarno, po svoj se prilici morala pojaviti: Kakav bi to skandal trebao biti da privuče pozornost na izložbu kada ni višemjesečna predizložbena sapunica to nije uspjela? Zar je doista neizbježno da se više raspravlja o „konceptu“ Salona nego o radovima? (Uvijek radije govorimo o nečemu oko stvari, nego o njezinu meritumu; metanaracija je redovito privlačnija.) Je li zatišje koje je uslijedilo svojevrsno priznanje da sama izložba nije potvrdila halabuku, da nije moguće konstatirati: Eto, jesmo vam rekli!? Ili je indiferentnost, taj hladni zastor – uobičajen za našu sredinu – i ovom prigodom brzo navučen? Nalazim da ima smisla to razjasniti (naime, zašto je Salon mladih privukao više pozornosti dok se još nije odigrao nego nakon otvaranja!?); dakako, i za one koji nisu u tome sudjelovali, odnosno pratili prijepore. Dakle, o kakvim je događajima riječ?

Počelo je s izborom Feđe Gavrilovića za autora koncepcije 32. salona mladih; još u veljači. I netom je bilo moguće pročitati ono što je u pozivnom obraćanju potencijalnim izlagačima napisao, uslijedila je lavina. A napisao je, između ostaloga, i ovo: „Tema ovogodišnjeg Salona mladih jest sukob trendovske pomodnosti i izvorne suvremene umjetnosti koja je stvaralaštvo koje ne bježi od vještine i samosvrhovitosti, koji se danas često odbacuju kao puki ‘tehnicizam’.“ Razgraničiti i po kojim kriterijima „pomodno“ i „suvremeno“ doista je upitno, napose u vrijeme rasplinutosti koje se poput bubnja Kola sreće poigrava svim mogućnostima (novine i citati, tradicija i osporavanje, esteticizam i ružnoća, kič i aktivizam…) da bi eto neke – tzv. sretne brojeve – izbacilo pod svjetla pozornice.

Glavni je problem nastao u iščitavanju što se iza toga valja. Tako se u pismu peticije, kojim se „apelira na preispitivanje odluke HDLU-a o imenovanju autora koncepcije“, zaključuje kako se iza takvih riječi „krije podjela suvremene umjetničke produkcije prema medijima na (figurativno) slikarstvo i ‘ostalo’“ (sic!). Nije važno što je prozvani u razgovoru decidirano izjavio: „Pogreška je tumačiti natječaj kao preferiranje tradicionalnih medija. Poanta je potraga za kvalitetom neovisno o mediju i izrazu.“ Očigledno takvu izjavu treba upravo suprotno shvatiti pa smo i dalje mogli slušati kako je „nespretno ograničavati mlade umjetnike tako da ih se dijeli prema mediju kojim se bave“ (riječi kojima je, potpuno točno, ali i potpuno suvišno, pojasnio svoje nenadmašne digitalne fotomontaže Željko Badurina, naš „najzabavniji umjetnik na Facebooku“ i šire).

Nalog za polemički odstrel

Ni prvi ni zadnji put da se neki ne slažu s koncepcijom i/ili ne prihvaćaju njegova autora. Kada su ga, primjerice, selektori 26. salona mladih 2001. zamislili kao međunarodnu izložbu audio- i vizualne umjetnosti, tada su „zeleno svjetlo lakše dobili radovi koji subverziraju domaćinstvo [?], dekorativnost i malograđansko-konformističko-rekreativno poimanje umjetnosti“, kako je u Vijencu poentirao izvjestitelj. To zasigurno nije svim mladim umjetnicima bilo prihvatljivo, čak i ako se nisu prepoznali unutar grupe koju valja „subverzirati“. U međuvremenu slične varijacije na temu događale su se i s ostalim salonima mladih, na što u svome odgovoru na spomenuto pismo peticije skreće pozornost Upravni odbor HDLU-a. Konkretno, 29. salon nazvan je Salonom revolucije; 30. je bio posvećen temi Tržišta; 31. je kao okvir nudio Korekcije. Svaki put neki se nisu osjetili pozvanima, odnosno dobrodošlima, jer temu nisu osjetili kao svoju; nužna posljedica kustoskih, problemskih, tematskih… pristupa izložbi (kako ne bi uvijek bile kolaži svega i svačega, mišljenja sam da i takve strogo profilirane manifestacije imaju smisla). Zapravo, upravo na ovogodišnjem salonu zadani se okvir pokazuje širim nego na prethodnima. Štoviše, tu je žiri koji izabire radove, za razliku od nekih prethodnih gdje su autori koncepcija ujedno bili i selektori (da bi do kraja proveo svoju viziju, trebao bi izbornik sam i izabirati; ovako dobivamo polovičnu situaciju – on daje okvir koji popunjava peteročlani žiri). Hm, i što sad!?

Najmanje bi primjereno bilo ustrajati na medijskoj ili kakvoj god podjeli, na blokovskom pristupu koji ne samo da ne zna za kompromise (kao rusist i ljubitelj visoke umjetnosti moram spomenuti: Aleksandar je jedini Blok kojega cijenim), nego je isključiv kao… da, kao blok oštrih bridova u funkciji dekapitiranja.

Premda nije moguće braniti tezu o „vještini i samosvrhovitosti“, napose tako izoliranu od konteksta, izdvajanje samo te sintagme i „jahanje“ na njoj pripada sitničavosti na koju ne treba trošiti riječi. (Ali to kao publika želimo, zar ne? kako je ugodno nabacivati se osudama, kad imamo zajednički cilj napada.)

No zanimljivo je zapitati se o razlozima ostrašćenosti; to je ili osoba autora koncepcije ili idejni/ideološki nesporazumi, odnosno kombinacija toga dvoga. Prvi razlog ne zaslužuje ozbiljan komentar, o drugome bi svakako imalo smisla raspraviti. Jedan se tekst u tome smislu izdvaja po upućenosti u problematiku umjetničke teorije te po argumentiranoj elaboraciji. To je osvrt Tihane Bertek koji ima tek jedan mali problem: previše odiše pristupom ad hominem pa je i sama polemička meta – iz razloga koje sam gore naveo – neprecizno postavljena.

Svježina i duhovitost

Svi bismo, načelno barem, rado razdvojili stvari i pojave po kvaliteti. To i treba nastojati, ali moramo prihvatiti da je to neprestano preispitivanje kojemu nema kraja. Pa dakle, ako je izostalo neko veće izložbeno uzbuđenje, osjećaj svježine što ga donose mlade snage – prema kojima valja biti dobronamjeran – ipak se mogao doživjeti na Salonu. Više njih pokazuje sklonosti humoru, premda s adolescentskom crtom, u rasponu od ironije (Miron Milić, Miro Župa) do nepretencioznih zafrkancija (Petar Popijač, Josipa Štefanec). Tu je našlo mjesto pomne promišljenosti naoko benignog zapažanja (Janko Ivčić), ali i fino domišljena duhovitost (Fran Makek).

Alana Kajfež staru temu o prolaznosti, o osobnosti u rijeci vremena, razradila je poetično – u skulpturalnom i scenskom smislu. Inscenacija je prisutna u još nekoliko radova. Suverenim pak radom potvrđuju se već ranije zapaženi Duje Medić i Ivona Jurić.

Budući da je Salon potaknuo i pitanje umjetničkoga medija, prilika je istaknuti kako svaki od njih nosi svoje imanentne odlike, tek dijelom, ali nikad u potpunosti, zamjenjive drugim medijem. Primjerice Odbačen Vedrana Urličića ili Godišnji odmor Josipa Tirića mogle su biti fotografije (kao predložak zasigurno su i bile). Besmisleno je tvrditi da bi jedno ili drugo umjetničko djelo zbog toga bilo bolje, ona posjeduju vlastite osobitosti (dakako, namjerno navodim ulja koja su, izvedena fotorealistički, najbliža drugom mediju pa ipak zadržavaju dio autonomije). Trokanalni video Petra Bunića, slikovit motiv marine, suprotan je primjer za isti zaključak. Izdvaja se po karakteru Disanje (Vitar Drinković), rad koji traži posve drukčiji tip pažnje, kao uostalom i Makekov – oni doslovce „vrište“ u susjedstvu bezglasnih ostvarenja.

Posebno priznanje za Suvremenu hrvatsku arhitekturu (Srđan Giovanelli, Morana Manger, Damir Sekulić) ima svoju utemeljenost, pitanje je samo da li je Salon mladih prava pozornica za njezino predstavljanje – ali zašto ne ako nema primjerenije. Glavnu je nagradu odnijelo ulje na platnu (Mitar Matić), rad koji i svojom metodom reminiscira neke davne, tehničkim postupkom pokrenute novine i rasprave.

Prostora, čak ni za lapidarno nabrajanje, više nema. Zaključak (nimalo originalan): 32. salon dobro odražava trenutačnu likovnu scenu mladih, ali već i donekle formiranih umjetnika o kojima ćemo još mnogo čuti.

Nikola Albaneže