Zlatko Kraljić

I dok je tako godinama razvijao zemljovid svoga Međuzemlja, domišljajući ga i prekrajajući poput vrsnoga krojača, jednoga je dana, u potrazi za dojmovima koji će nadahnuti pojedine lokacije u njegovu epu, pisac Hobbita navratio u Zagreb. Lutajući njegovim ulicama zapazio je brojne odlike koje su bile osobite varijacije na druge srednjoeuropske gradove. Da, da, lijepo je to, ali nije mi dovoljno originalno da tu smjestim dom moga alter-ega. Nije još bio sasvim siguran što želi, ali znao je da mu klasični građanski stanovi, kao ni dvorci, nisu po volji. Seoski ambijent, koji je iznimno volio, također nije dolazio u obzir.

Međutim, kad je na svega nekoliko koraka od glavnoga trga zašao u zavojitu ulicu kojom je nekad po svoj prilici tekao potok i ugledao male, slikovite jednokatne kućice, naslutio je, naprosto osjetio, da je na dobrome tragu. Da, ovdje bih, u nekoj od ovih kuća mogao zamisliti sebe kako nakon šetnje sjedam s prijateljima za pintom dobroga piva pa uz živi razgovor i pjesmu provodim vesele večeri, a onda se povlačim u sobicu na katu i pišem.

Hm, ova ili možda ona? Zgodno, iza ovoga ugla strma je ulica – zove se Skalinska – odavde se vide tornjevi katedrale. Izduženi poput dvostrukog digitus indexa kao da mu govore: budi pozoran da ti nešto ne promakne. Vizura ga podsjeti na onu u Strasbourgu gdje ulica, daleko šira, doduše, također uokviruje pogled na katedralu – da, s jednim zvonikom. Slikovitijim mu se učini trenutačni prizor. Lijepo. No drugi put ću tuda, a sada da pogledam dalje ovu bajkovitu ulicu. I zato vedra duha produži, dok mu naherene kućice namigivaše svojim iskošenim prozorima. Proljeće je, tek napukli mir svježega zraka, iz pozadine nadire život. Žamor bosonoge dječice, smijeh i dovikivanje žena koje prostiru rublje na konopima rastegnutima između trošnih zidova i kržljavih stabalaca; tamo neki momak cijepa triješće, ondje starac na planjki odložio štap i prebire prstima kroz dugu bradu. Rado bi popričao sa svima njima, ali ne razumije njihov jezik.

Zdesna ugleda kameni zid, nedvojbeno srednjovjekovni, i stube koje su vodile kroz prolaz s čije se druge strane nalazio neveliki park. Slijedeći stazu i prošavši pored klupe na kojoj ležaše osoba neodređena izgleda i do nje prazna flaša, nađe se na izlazu iz parka i ondje ugleda kućicu koju istoga trena prepozna kao onu koju je tražio. Uzmakne nekoliko koraka kako bi bolje sagledao cjelinu. Smještena u kutu koji tvore dvije ulice koje se pod pravim kutom sastaju točno tu, preda njom, kućica je obilježila sjecište prometnica, ali i razdijelila različite zone. Naime, osim što je s jedne strane naslonjena na ograđeni park, s druge je nadvisuje trokatnica nakon koje započinje niz omanjih, donekle joj sličnih građevina. Dijagonalno slijeva ispred nje izdužila se franjevačka crkva s neogotičkim elementima lezena i prozora. Pogledu se pak, u daljini, iznad krovišta, podastire stisnuti gradić na susjednome brijegu.

Tako predan promatranju i zapažanju nije ni zamijetio kako i njega promatraju. Na vratima je stajala mlada žena s djetetom na rukama. On se prene, zbunjeno nasmiješi i lagano odšeta dalje s mišlju: moram se ovamo još jednom vratiti. Ne, nije to slam kakav mi imamo u Engleskoj, to je selo u gradu, praktički na korak do njihove katedrale, pučkoga baroka s druge, i građanskih palača s treće strane.

***

Sljedećega je jutra, izašavši iz svoga hotela smještenog na glavnome trgu i pozdravivši se s brončanim junakom s isukanom sabljom, ponovno skrenuo u ulicu koju je jučer otkrio. Putem ga pratio zvuk crkvenih zvona, ne samo katedralnih, koja su od ranoga jutra pozivala na nedjeljne mise. Približivši se mjestu s kojega je ugledao tornjeve katedrale zapazi slikara kako je, uspravljen i malko raširenih nogu, zauzeo stabilan položaj dok hitrim, a opet laganim potezima prelazi preko malenoga platna. Bilo je neobično što platno nije položeno na štafelaj, nego ga je držao na lijevoj ruci, ukrućenoga nekakvom drvenom konstrukcijom.

Pristupi mu. „Gospodine, oprostite što vas prekidam“. Slikar se osvrne, šešir široka oboda bacao je sjenu preko njegova suhonjava lica. „Razumijete li engleski ili možda njemački“? S razlogom je pretpostavio da će se i slikar, poput drugih građana ovoga grada, najvjerojatnije od stranih jezika služiti njemačkim. „Znate, ja ne vladam baš slavenskim jezicima“.

• Razumijem i engleski – odvrati slikar – ali preferiram francuski, ako ga Vi govorite.
• O, sjajno. Možemo nastaviti na francuskom.
• Vrlo rado. Ja sam ipak francuski đak, proveo sam neko vrijeme u Parizu.
• Vidim da slikate na način impresionista. I ja sâm pomalo slikam. Sviđaju mi se pojedini impresionistički radovi, ali prednost dajem slikama ispunjenima pričom. Mislim da biste to nazvali simbolističkim ilustracijama.
• Dakle, vi ipak niste slikar?
• Ne, ja sam profesor komparativne filologije. A ilustracijama pratim svoje priče, romane. Naime, volim slike u kojima pogled može vrludati, istraživati, u koje se promatrač može zagledati i izgubiti, zalutati.
• O afinitetima… ma, kao i o ukusima. Znate već?
• Nemojte me krivo shvatiti, ali zar to kako vi slikate nije passé? U Parizu već odavna tako ne rade. Zar se niste sreli s fovistima, s Picassom i ostalima kada ste ondje boravili?
• I ja sam ranije slikao na način koji je bio moderan nakon Velikoga rata, u čvrstim formama, a onda sam osjetio kako mi hvatanje atmosfere najviše odgovara. Tako se moj doživljaj koncentrira u organizaciji vizualnoga dojma. Inače, najradije slikam u prirodi, zato najčešće odem do nekoga riječnog rukavca nad kojim se nadvijaju tužne vrbe. I nije me briga što nisam aktualan.

Strancu se učini da bi možda daljnja pitanja bila nametljiva, a to nipošto nije želio. Zato ušuti, odstupi korak-dva ustranu, a slikar je, koji se samo na početku razgovora okrenuo namjerniku, u međuvremenu ponovo svojim kistom – začudo imao je samo jedan – ostavljao kratke, jedva vidljive tragove po malome platnu na kojemu je uprizorenje postajalo meko i prozračno.

Ovaj put slikar prvi progovori: „ja brzo radim, vidite, ne treba mi niti štafelaj, razvio sam svoju tehniku slikanja s nogu, jedino je ograničenje što tako mogu raditi samo na platnima manjih dimenzija“ – i nastavi, isprekidano, paralelno sa svojim radom – „Uostalom, za veće slike nemam kupce. Jedino kad mi naruče da nešto naslikam. Znate, u ovome gradu postoji jedna jedina galerija i ja ne mogu živjeti od slikarstva. Mogli bi tek nekolicina profesora koji postižu bolje cijene, koji su zauzeli pozicije, ali eto ni oni nisu slobodni umjetnici. Ja sam ranije zarađivao kao pijanist, pratio sam projekcije nijemih filmova. To je bila sigurnija zarada, zabava za širu publiku. No sad već godinama radim kao nastavnik u jednom gradu, pedesetak kilometara odavde, Karlovac se zove, a vlasti me ponovo premještaju, ovaj put u Mostar, u kamenu Hercegovinu. Sve će opet biti isto. Đaci će galamiti, naguravati se, prolijevati boju… Baš kao što treba biti. A ja ću promatrati kroz prozor učionice, prisjećati se pariških bulevara, čekati školsko zvono da prekine metež. I sve slobodno vrijeme koristiti za rad… – Nastavi zamišljeno: – Možda će ipak poneki učenik biti zainteresiran, kao što sam zapazio jednoga dečka u tom uspavanom, nekada vojnom gradiću. To su oni mirni, ali koji uočavaju. A uočiti, to je već mnogo – tko zna što će od njega biti!? Mislim, od tog momčića.“

Kompozicija je bila pri kraju i premda je kibic očekivao da će se na njoj pojaviti i pokoja štafažna figura potaknuta velikim i malim stanovnicima krivudave ulice koji su, ne osvrćući se na dvojicu čudaka, živjeli svoje živote, slikar u njenom desnom kutu naprasno stavi signaturu. Samo je maleno stabalce slijeva unosilo dah vedrine u ulje ispranoga kolorita na kojemu su čak i ružičasti tonovi postajali sivima. Pa opet, slika nije bila tmurna, daleko od toga. Bila je sjetna, ali i… nekako otvorena, nježna i iščekujuća. Ranjiva. Ni sam nije bio siguran što bi to trebalo značiti. Međutim, najneobičnije je bilo to što je na slici tekao mali, skoro presahnuli potok sve do njihovih nogu, do mjesta na kojemu su stajali. A pred njima toga potoka nije bilo.

• Iz kojeg vremena je prizor na Vašoj slici?
• Ha-ha. Dobro pitanje. Na slikama, vidite, zbijam i vrijeme, ne samo prostor. Užitak je zadržati prizor u sjećanju i raditi dok ga takvim ne zabilježiš.

Odgovor koji je problematizirao zbilju, pitanje realnoga predočavanja, na trenutak ga izbaci iz slijeda misli. – Smijem pokušati pročitati Vaše prezime? – približi se i nagne glavu k crveno ispisanim slovima: Ššeeestič, zar ne?

• Da, Šestić – izgovori i slikar svoje ime: Ljudevit Šestić. No zovu me Branko.
• Drago mi je da se upoznajemo. Ja sam Tolkien, John Ronald Tolkien. Nice to meet you. Ispružiše desnice i rukovaše se.
• Enchantéde faire votre connaissance.
• Imam jedan prijedlog za vas. Molim vas, naslikajte mi jednu kuću nedaleko odavde koja mi se jučer jako svidjela. Pošteno ću vam platiti.

• 

• 

Nije bilo razloga da odbije. Ionako je namjeravao naslikati još jedno ulje tako da je drugo platno otprilike iste veličine bilo uza nj: „Može, povedite me. Baš me zanima koja vam je zapela za oko; ja sam ovdje već mnoge vizure naslikao“. I dva gospodina, jedan u dugome šinjelu i istrošenim cipelama koji je odavao dojam da ne mari osobito za odijevanje i svoj izgled te drugi u prsluku i škotskom putnom kaputu, besprijekoran u svakome pogledu, krenuše k najavljenom cilju.

• Znate, za mene je, kao uostalom i za mnoge druge ljude na zapadu, ovaj dio Europe veoma egzotičan. Tu ste, zamalo u njenom zemljopisnom središtu, vidi se da je i europska kultura tu oduvijek prisutna, pa ipak ste drukčiji. Nisam siguran da postoji potpuno i temeljito objašnjenje za to. Čak se pitam ne radi li se možda o rasnoj razlici. Znam, to zvuči rasistički i ne bi se smjelo reći. Također, kada se upoznamo s pojedincima koji su odavde pridonijeli europskoj kulturi, onda je jasno da takvi stavovi padaju u vodu. Pa opet, stalno ste nekako po strani.
• Gledajte, sigurno je da smo provincija. Ali to je provincija kojoj treba priznati da je izdržala i preživjela stoljeća na granici svjetova, nemojte to zaboraviti. A pritom nesamostalni, uvijek u ovisnosti o drugima. Nije to lako nadoknaditi.

Lokvice im se ispriječiše. Gegaše se patke u koloni, dotrči dječak i maše za njima štapom te se, ne mareći ni za koga, zaleti u baricu i poprska ih.

• Eto, vidite, u središtu smo glavnoga grada, istina ne države, ali naše zemlje i tu, takoreći na korak do crkvene i svjetovne vlasti gazimo po blatu. Da, premalo je kaldrme u nas, kamo li asfalta.
• Prije stotinjak godina, da ne govorim o daljoj prošlosti, sigurno je tako bilo posvuda, u neposrednoj blizini mnogih povijesnih središta. I, uostalom, nemojte sve pokriti asfaltom.
• Pa vidite, monsier, gdje i kako mi živimo. U raskoraku smo. S jedne strane oduvijek težimo snažnijoj europskoj kulturi koja nas okružuje i koju ne možemo dostići pa otuda žaljenje i kuknjava, a s druge potreba da istaknemo svoje čega se nerijetko stidimo ili čime se bez pokrića hvalimo.

Piscu se učini da su zaključci koje je upravo čuo veoma pronicljivi pa se ponovo zamisli, a slikar opet osjeti onaj nagon da nekuda ode, te obojica nastaviše šutke.

***

Brzo su prošli jučerašnjom rutom. U istom parku gdje je jučer spavao pijanac, neki je momak na klupi stiskao i gnječio djevojku. Grubo, bez imalo nježnosti, pritom nije bilo jasno otima li se ona njemu ili voljno vodi bitku. Doduše, šake nisu poletjele, ali svega ostaloga je tu bilo: guranja, štipanja, pipkanja i pikanja, ugriza…

• Na početku naše zajedničke šetnje vidjeli smo miran život gradskoga polusvijeta. Nedjelja je. A ovdje smo sada ugledali drugu stranu njihova gruboga života; životinjsku pomamu. Takvi su motivi razularenog društva, koje ne zna što bi i kako bi, danas u nas popularni. Rezultat je groteska, po nekima stvarnija od stvarnosti.

Nije bilo vremena za odgovor jer su dospjeli kamo su naumili. Naime, na izlazu iz parka slikar je – i prije nego li je njegov suputnik bilo što stigao reći – već znao o kojoj je kući riječ.

• To je, dakle, kuća koja vam se iz nekog razloga svidjela, zar ne?
• Tako je. Ali ne samo ona izdvojena kao takva, nego i njen okoliš.
• Razumijem, razumijem. Pretpostavljam da bi vam odgovaralo da na slici prikažem taj njezin položaj, recimo to tako, smještaj.
• Upravo tako, odmah ste me shvatili.
• Dobro, povući ću se malo niže, zidovi s obiju strana ulice usmjerit će perspektivu što je nekima, zapravo velikom dijelu publike, uvijek efektno.

Ponovo se pojavila žena s djetetom na grudima. Ovaj put za njom iziđe i muškarac.

Kako ne bi neprestano ometao slikarev rad, stranac se odšeće. Na povratku, nakon otprilike sat vremena, već je smislio stihove potaknute današnjim susretom. Svidio mu se novi poznanik; njegovo ga prezime podsjećaše na šugavu šalu ili dosjetku (jest itch), ali to mu nije želio reći da ga slučajno ne povrijedi. U glavi mu se sređivale rime:

Prijatelj je cvijet trenutka.
I u dane kada nije s tobom,
On je s tobom bez naputka;
Pratit će uvijek te njegov zbogom.
Ispred kuće malog lutka,
U sjeni visoka zvonika,
Zbi se susret tu kod vrutka
I dirne staroga vojnika.

Nije baš bio siguran u stihove koje je ponavljao; razmislit će još o njima.

• Već ste gotovi!? Odlično. – Nije mislio da je pred njim remek-djelo, ali kao i kod prethodne kompozicije nešto mu je na njoj odgovaralo. Ili je to možda samo zbog današnjega dana i zanimljiva susreta.
• Osim honorara za sliku, zaslužili ste – uostalom, i ja sam zaslužio – i dobar obrok. Želim vas počastiti, povedite me u neku gostionicu za koju znate da ima najbolju lokalnu kuhinju. Dakle, ništa kitnjasto, nipošto ne francusko ili bečko. Ali ni dobro pivo neće biti naodmet.

***

Smjestiše se u nedaleku krčmu. Proljetna svježina potakla je njihov apetit, jedan sitan, a drugi nezasitan. Jedan praćen kratkim gutljajima bijeloga vina, drugi dugim tamnoga piva.

• Prošetao sam i tu nedaleko naišao na crkvicu posvećenu dobrom razbojniku. Neobično, nisam takve još sreo.
• I nju sam naslikao prije par godina. To mi je daleko uspjelija slika.
• Pretpostavljam da mi je ne nastojite prodati.
• O, ne. Uostalom, nemam je više. – Te nastavi: – Potpuno razumijem što ljudi vole na slikama vidjeti nešto što im je drago, poput gradskih veduta ili pejzaža. Dakako, i onoga tko im je drag, mislim na portrete. I u tome nema ništa lošeg. No slikarstvo je ipak nešto više od pukoga bilježenja. Da nije, čemu ono kad imamo fotografiju. Svaki potez, svaki naneseni pigment stvara razliku. Individualnu razliku. Ali moj profesor želi ustanoviti i nacionalnu razliku. Jutros sam kupio novine. – I on izvuče iz džepa svog mantila presavijene velikog formata te ih raširi. – Uvjerava čitatelje visokoparnim i ukočenim izrazima, kako „usklađeni oblici i boje likovnog razvitka tuđih sredina – a za primjer uzima Francusku – kojima se podmeću naši motivi, ne mogu ostvariti izraz našeg osjećanja“. Za ilustraciju, pak, piše o jednom našem slikaru iz 19. stoljeća.
• To je dio one iste potrebe koju sam ranije spomenuo. Želite se izboriti za svoj identitet, a to u susjedstvu velikih nacija nije lako. – Iskapi kriglu i naruči još jednu. – A taj vaš profesor, prihvaćaju li ovdje njegove stavove? Čini se da se vi ne slažete s njima?
• On je svakako veoma utjecajan, predaje na akademiji, kvalitetan je slikar, scenograf, ujedno i piše – povjesničar je umjetnosti. I slažem se da trebamo realizirati nešto vlastito, ali mislim da se to ne može definirati na način kako on pokušava; mislim da nije moguće na elementarnoj razini boja, nego tek u cjelovitosti, u kompleksnosti svega zajedno… ne znam, nisam teoretičar.
• Znate, ni ja ne živim od pisanja, kao ni vi od slikanja, ali zato radim ono što volim, u čemu uživam, bez žurbe. Imam sa sobom primjerak knjige koja mi je objavljena prije tri godine i postigla je stanoviti uspjeh. Evo, rado ću vam je ostaviti kao memento našega susreta. Naslovnicu sam ja izradio, a tu su još neke ilustracije pa vam ih želim pokazati.

• Hvala. Fantazija je, vidim, vaša domena. Vrlo sigurnu ruku imate, čestitam. I nekako mi japanski to djeluje. 
• ilustracije J.R.R. Tolkiena
• Radim isključivo po mašti, ali utjecaji se sigurno razni mogu uočiti.
• A ja isključivo po promatranju. I sjećanju.
• No vi stvarate čaroliju iz zbilje, neobičnu, jer je naizgled sve onako kako vidimo, a opet i nije. Vi oplemenjujete prizore, ali ne bogatstvom, nego izdašnom skromnošću. To je tiha raskoš, usuđujem se to reći iako nisam vidio druge radove.
• Ovo je jedan od najljepših komplimenata koje sam čuo, a nije ih, doduše, ni bilo mnogo. Pitanje realnosti je, dakako, vrlo zakučasto. Motiv je samo motiv, predložak i ništa više. Ja nastojim, meni je važno… da od prve do zadnje mrlje sve bude u jednoj vezi jer se radi o tome kako dobiti život na samom platnu. – Pokušavao je razjasniti, ne sasvim uspješno, svoj vjeruju.
• Nego, što se tiče same slike – a moram reći da ste vrlo skromni tako da vas odmah mogu isplatiti – zamolit ću vas da mi je pričuvate jer u Zagreb se vraćam za mjesec dana kada obiđem još nekoliko gradova u ovoj regiji pa i šire. Tako da je ne vučem… Da, vratit ću se, čak i ako ne uspijem željeznicom ili autom, vratit ću se u mašti. Ili u mašti nekoga drugoga.

***

• 

• 

Opravdano pretpostavljamo da se njihov susret nikad više nije ponovio. Ili su neplanirani događaji omeli Tolkiena da se vrati u Zagreb kako je namjeravao ili je Šestić iz nekog razloga bio nedostupan. Uostalom, nevolje veće od rata kojeg se Tolkien predobro sjećao više nisu samo kucale na svačija vrata, nego i prekoračile njihov prag.

I tako je slika ostala u Zagrebu; autor ju je u paru s prethodnom uspio prodati, dakako, za vrlo skroman iznos. A onda je nakon niza desetljeća u stanu obitelji Šnajder, prapraunuk gospođe koja ih je objesila na zid iznad komode, skinuo jednu s odlučnom namjerom da je proda i pokuša zakrpati dug koji ga je žuljao zadnja dva mjeseca. Stvar je postajala sve gora, Šokre ga više nije htio čekati, počele su prijetnje. Zato je prvo obišao galerije. Skoro posvuda su pristajali jedino na komisionu prodaju, a njemu se žuri, ne može čekati tko-zna-kada-prodaju. Jedini koji je bio spreman odmah kupiti ponudio mu je dvjesto eura. Dvjesto eura!? Pa to je pljačka, nemre bit! Kurvini sinovi, svi ti galeristi. Čuo je da postoji i neka aukcijska kuća, dve zapravo. U jednoj su bili sasvim nezainteresirani, u drugoj su mu rekli da je aukcija tek za dva mjeseca, a njemu se… znate već. Niti pokušaj s oglasnikom, to jest s Njuškalom nije bolje prošao. Zagrebačke dilere ne bi nikome preporučio; istina, Šokretu bi. I onda se dosjeti. Pa da, odnijet će je u Tolkien’s House, u lokal koji je prikazan na slici. Doduše, nije lokal prikazan jer ga tada – kada je slikar namalao svoje platno – nije tu bilo. Ali kuća je ista! To ih mora narajcat. Pa to je stara slika, mora vredit barem soma eura, možda dva. Tam u aukciji su mu rekli da je procjena između 6 i 8 tisuća kuna. Ha! Sigurno su rekli manje neg kaj vredi.

Sa slikom pod miškom hitao je Miljenko Tkalčom. Zdesna, u visini ugleda dva tornja kao dva prijeteća prsta. Upozoravaju ga; jedan još bandažiran kao da je ozlijeđen, sav u skelama. Premda tek prijepodne, ulica je već bila, ako baš ne krcata, svakako gužvovita. Proljetni, sunčani dani, nakon duge i hladne zime, izvukli su van prvenstveno mladež, ali i starež (osobito onu starež koja i dalje misli biti mladež). Tu netko udara po čudnom instrumentu i melodija se nadaleko širi, tamo puštaju pop stvarčice. Kafić do kafića, pa restorani, lounge-barovi i sporadične galerije (eh, galerija Sitna, galerija Mama-Putra, galerija Populizator – ma ne, Popularizator, galerija La Gioconda) pa opet ugostiteljski lokali, rašireni po pločniku stolovima i sjedalima poput slagalica – njima zauzimaju sve veći prostor i pomičnim ga staklenim zidovima ograđuju te svake godine sve tješnje prolaze prepuštaju prolaznicima. I sva ta gužva nije ništa prema onoj koja nastupa tijekom mjesečeve vladavine. Nimalo čudno što se u žurbi i blagom živčanom rastrojstvu u kojem je bio sudario s dva komada koja su lijeno pružajući noge ispred sebe, onako u paru – a jednoj je na leđima na kožnoj jakni pisalo REAL ATTRACTION (što se sve danas ne proglašava atrakcijom!) – rukom pod ruku, zagradila veći dio preostaloga dijela zavojite ulice koja je baš na tom mjestu, zbog obostrano protegnutih oaza za lješkarenje prilično uska. U tom Tkalčinu tjesnacu, izbjegavajući Scilu naletiš na Haribdu. Tako je i on, zapazivši da ne može zdesna, pokušao slijeva zaobići, njemu prespori, dvojni objekt (točnije bi bilo reći: dvojni subjekt u razgledanju, a dvojni objekt na ogledanju) te rubom okvira dohvati dugonogu po nezgodnu mjestu.

• Hej, mulac! Što radiš?
• Oprostite, nisam namjerno.
• Nisi namjerno. Mo’š mislit! – Ni njena partnerica nije htjela ostat po strani. – Ma daj mu je’nu trisku pa će znat ča ga ide. – Kao da ni to nije dovoljno, pristupi im nabildana mrga – odmah je bilo jasno da je krkan neki njihov frend – i postavi se pred njim.
• Nije moguće da mi se ovo događa, ovo nije stvarno.
• Je’l ti ovo dovoljno stvarno!? – opali mu mrga čvrgu. – Mali, crta!

Može li biti gore?

***

Mnogo godina poslije uvodno opisanog susreta, kada je već i stota obljetnica Velikoga rata za nama, jedan će svestrani arhitekt, ujedno akvarelist koji kao pigmente koristi crna vina i svoju tehniku naziva vinorelli (po čemu je on vinorellist), a ponajviše pasionirani fotograf camerom obscurom, bilježiti istu vizuru koju je po narudžbi engleskoga putnika prije skoro osamdeset godina uljem naslikao Ljudevit Šestić. Za takvo bilježenje svjetlom trebat će mu, pretpostavljao je, između petnaest i dvadeset minuta. Njegovo je ime Ivica Kiš, na Mreži se potpisuje Obscuras. Cameru obscuru naziva pramajkom svih fotoaparata i kamera koja, za razliku od svojih raspomamljenih potomaka, ne bilježi, odnosno – njegovim riječima – ne „taloži“ samo svjetlo, nego „taloži i prolaženje vremena“.

Nerijetko se može pročitati kako poneki esejist naziva fotografiju svjetlopisom – prevodeći naprosto grčku, svuda prihvaćenu, kovanicu – što bi trebalo značiti da su fotografi svjetlopisci. U redu, neka im. Međutim, naš je Ivica pravi, ponekad i lutajući, svjetloslikar i pisac. Njegova „sjećanja za jedan nenapisani putopis“ bez problema ćete naći pomoću Googla. Nije mu bilo dovoljno da slika svjetlom, nego nam je podario i slike sa pričom. Ali neću više prepričavati. Kao što rekoh, potražite. Nećete požaliti. A opet, možda i hoćete, ali to ne govori nužno o tim slikama.

Budući da je preciznost jedna od njegovih temeljnih odlika (od arhitekta ništa manje ne bismo ni očekivali), prepustit ćemo njegovu zapisu da nas izvijesti što se je događalo kada je prvi put odlučio nataložiti sliku kuće s Opatovine.

„Parkirao sam uza zid čim se s Kaptola skrene na Opatovinu i smjestio ©@me®u na krov auta. Zapravo, budući da je postojala opasnost da je netko u prolazu pokupi prvo sam položio dasku na krov, svezao je, a na nju stavio, dapače zalijepio kutiju. Odšetao sam do pivnice Tolkien’s House i naručio kavu. Dvije su djevojke, svaka s po jednim koker-španijelom, sjedile za susjednim stolom, malo dalje dva gospodina sa svojim pićem. Namjeravao sam snimati 20 minuta, no tome se ispriječila neprilika. Nakon desetak minuta ugledao sam grupu majstora kako prelaze ulicu – trebao bih reći trg jer Kaptol to jest, ali u formalnom pogledu može se opisati samo kao ulica – i kao da sam naslutio da će se nešto dogoditi ustao sam i krenuo prema ©@me®i. Oni su u šali i naguravanju već bili u visini apside franjevačke crkve i tek što sam viknuo: „Pazite, pazite!!“, jedan koji je nosio lojtre preko ramena napravi poluzaokret i zakači Ag®@meri©u. Kad sam u svom kućnom laboratoriju razvio snimku, pokazalo se da je fotografija prilično uspjela, ali možda ću ipak još jednom snimiti isti motiv. Pokazalo se također da su ljudi u periodu od 13 minuta bili suviše prolazni i nisu se uspjeli nataložiti u ©@me®u obs©u®u. Naziru se tek dva para silueta“. Kataloški podatak koji prati ovaj rad glasi: ©ame®@ obs©u®@ Ag®a(@)mer(®)i©@ priča 33. 17.4.2016. motiv: Kuća na Opatovini, Opatovina 49, Zagreb, izmjera svjetla 100/11 snimano na foto-papir: FOTOKEMIKA EMAKS PE KX 103 / GRADE 4 od 10:28:00 do 10:41:00 eksponirano 13′ ili 780” (– otprilike).

***

Kad navratite u Tolkien’s House, u kojemu će vam uvijek vedro-bučni B. i vedro-brižni R. ili pak vesela plavuša, studentica matematike, poslužiti piva sa svih meridijana, ili vrući grog, u pozitivne vibracije brzo ćete se uvjeriti. I preko dana, a pogotovu kad se spusti mrak, dobroga raspoloženja tu ne fali. Pa tako ni učestalih komentara kako je to The best little pub, A small pub wtih great beer, Hidden gem o koga se turisti, na svoju radost, „slučajno spotiču“ itd. Sve te ocjene možete naći na tripadvisoru.

Ponekad ćete, usred šarolika mnoštva, iako ne kada se stvori najveća gužva, sresti dva neobična gospodina kako se sporazumijevaju čas na hrvatskom, čas na engleskom, ali ponajviše na francuskom. Jedan je mršavi, nemarno odjeveni čovjek kratkoga brka (samo za njega drže bocu francuskoga bijelog vina), drugi je nasmiješeni, besprijekorni džentlmen s lulom koji tu isprobava pivske čarolije, uživa čak i u pivu jedinstvene čokoladne arome.

Jednom sam prilikom sjedio blizu njih te začuh neobično pitanje mlađega od njih dvojice, toliko neobično da je odmah privuklo moju pozornost:

• Je li se naš susret doista dogodio?
• Za samu pripovijest je svejedno je li se to dogodilo ili nije.

Odgovor je pogotovu bio čudan, zbunjeno podignem pogled koji se sudari s R.-ovim; on samo slegne ramenima i shvaćajući moju smetenost potrudi se, ispod glasa, razjasniti situaciju: – Oni su anđeli-čuvari naše pivnice. Tako ih prihvaćamo.

Aha! Tako dakle. Pa doista, I tvorci Farga nas izvješćuju: „Ovo je istinita priča.“ S razjašnjenjem: „Na zahtjev preživjelih, imena su promijenjena“. Međutim, „Iz poštovanja prema mrtvima, sve ostalo je ispričano točno kako se dogodilo“.

***

Godinu dana nakon prvog pokušaja, 17. travnja 2017., Ivica odluči ponovo na istome motivu upotrijebiti ©@me®u obs©u®u Agr@me®i©u kako ju je od milja nazvao (kameru koju je izradio u Berlinu i koristio prije petnaestak godina krstio je Berline®i©@). U međuvremenu je izradio tronožni stalak visine 160 cm te je pozvao i prijatelja da mu pomogne u čuvanju kamere kako joj se opet ne bi dogodila kakva nezgoda.

U isto vrijeme dok je Ivica odbrojavao korake od stalka do pivnice – a bilo ih je točno 76 – u nju je ušao nesretni prapraunuk sa Šestićem pod miškom. Zabrinut (a imao je zašto biti), poguren u misli i fantastične spasonosne planove, sjede za šareni stol – kakve su im to psihodelične gluposti – i naruči žuju.

• Neće ići. – Odgovori mu veseli barmen. – To ne držimo, ali možete birati između 48 drugih. – I nastavi se veselo smješkati kao da je upravo čuo dobar štos.
• Ma dobro. – Miljenko ne htjede pokazati zbunjenost. – Donesite mi onda – ugleda poster – pivo kuće.
• Moože! Stiže odmah.
• Oprostite, imate li malo vremena da vam nešto pokažem.
• Moože! Slušam.
• Pogledajte ovu sliku. Što kažete na nju?
• Ha! Zgodno. Neko je nafarbal našu pivnicu. Pogle – obrati se svom kolegi.
• Stvarno. Dobro je narisana.

Zabrinuo ga je ovakav njihov entuzijazam za umjetnost. – Ali to nije bilo tko. To je naslikao Ljudevit Šestić i to još prije 2. svjetskog rata. Zar ne bi bilo kul da imate tu sliku ovdje na zidu?

• Pa ne znam baš. Kaj ti misliš?
• Da prikazuje Shire, Hobbitovu kuću… možda!?
• Vidite, svi su nam zidovi puni. Nemamo kam s njom.
• Ali kako…
• No hajde, može za stotku.
• Molim? Vi se šalite!? – poče ga hvatati očaj, ništa nije ukazivalo da se s ovima može naći zajednički jezik
• Mogu vam nešto savjetovati? – cvrkutavi glas skrene pozornost na atraktivnu crvenokosu – ako želite dobro prodati tu sliku, zapravo ako joj želite podići vrijednost, dovoljno će biti da objavite kako je pronađena slika koju je naručio sam Tolkien. Kužite!? – Lada, ekspertica za marketing putem društvenih mreža, ali i ljubiteljica piva, koja je upravo uživala u Gulden Draaku, uključi se u razgovor koji nije mogla ne čuti. – Prvo priču prodate medijskoj kući, onda trebate stručnjaka da to potvrdi, mislim autentičnost i tako to, dobro će doći da se i neki selebritiji zainteresiraju, facebook i twiter i whatsapp se moraju stalno puniti pa da vidite kako će joj porasti vrijednost.

Visoku na visokim petama, naviklu da dobije što poželi, punu samopouzdanja , praćenu uzdasima normalnih, ali isfrustriranih seksualnih manijaka; dakle, u pravilu svih sa živim libidom, slušali su svi bez riječi, neki i otvorenih usta. I upijali marketinšku strategiju.

• Pa da. Znam jednog tipa koji se Šestićem bavio, retrospektivu napravio, tako to oni – kunsthistoričari kažu. Mislim da se Nikola zove, dođe tu ponekad, uvijek nešto drugo naručuje, nikad ne znaš na čemu si s njim.
• OK, ali još bolje je onaj kaj je stalno na telki. O svakome ima kaj reći.
• Ako dobro odigramo, možda se i fanovi širom svijeta zainteresiraju. Samo moramo još produbiti priču s Tolkienom. Ovak je površinska.

Kako se je dalje razvijao biznis u koji je Lada unijela nove naglaske prenapeto je za ovaj okvir, naprosto ne stane u njega. Nastavak potražite u Novostima – oni jedini imaju dovoljno snažne živce.

***

• Vidjeli smo da ste montirali onu kutiju na postolju. O čemu se radi? – upitaše ljubazna gospoda Ivicu nedugo nakon što je naručio kratku.

Objasni im ukratko i nadoda: – Ne da mi se stajati pored nje. Ovo je već četvrta snimka jutros. Zato sam zamolio prijatelja da me zamijeni.

• Nismo baš sigurni da će preživjeti bez vas.
• Zašto ne bi? Ima svog stražara.
• Nitko osim vas ne može nju zaštititi. – Sjedio sam pored, mogu posvjedočiti. To je bilo drugi put kako me ukipio njihov čudan, nekako okultan odgovor.

Uto pauk skrene s Kaptola i zakoči pored ©ame®e obs©u®e. Ivica nasluti nevolju, ustane od stola i pohita. Prešao je pola puta, a dvojica u plavo-žutim uniformama već su mu odmakla prijatelja i prišla postolju.

• Nemojte dirati!

Prekasno. Jedan je već dohvatio kutiju: – To je vaše? A zašto da ne diramo? Zar je bomba? Vi 2017. ostavljate kutije okolo? Nakon svih eksplozivnih napravo što lete posvuda. Hajde probajte to napraviti u Parizu ili Berlinu!

Kad biste vi dečki znali – mislio je u sebi – kakve sam ja priče doživio u Berlinu sa mojom Berline®i©om: – To je kamera, moja kamera.

• Ne zajebaj. Nema tu ništa. Kakva kamera, prazno je.
• Kolega mu: – Nemoj otvarat, možda jest bomba.
• Pa ne bi onda on dotrčao.
• Ne znaš, jebiga. Znaš da i sami lete u zrak. Ništa ti to njima ne znači, takima.

Nastane natezanje. Uzalud je objašnjavao. Oni su redari i imaju pravo zadržati ga do dolaska policije. U raspravi svi se povukoše nazad do pivnice. Uskoro je na prijavu paukovaca, došla policija. Bože! – prisjeti se Ivica – Policijski nadzor zbog Berline®i©e mi se dogodio u Milanu, još u posljednjoj godini zadnjega milenija. Ali tamo je sve dobro završilo.

I doista, sad započne pomutnja kakvu možete vidjeti samo na kazališnim pozornicama u scenama kulminacije dramske radnje; pomutnja koju je praktički nemoguće prenijeti riječima zbog istodobnosti nekoliko zbivanja. Pripovjedač ne može pisati paralelne rečenice, uvijek jedna slijedi drugu. Točnije, druga slijedi prvu itd. Pa opet, prisjetimo se kako natenane realisti (Dostojevski, hic!) opisuju scene – čega ovdje neće biti, ne brinite – i zamislimo aktualni realizam u sjeni zvonika Sv. Franje u kojemu se nekoć i svetac-imagotvorac pomolio (nemojte mi reći da niste znali kako je sam sv. Franjo ovdje osobno boravio? Neka to bude test istinitosti svega što sam vam ispričao; ako to nije istina, onda ništa od ovoga nije istina).

Dakle, gdje smo ostavili naše aktere? Grupicu na početku terase tvorili su Ivica, njegov prijatelj, paukovci i policajci. Nasred terase, niti pet metara dalje, oko Lade se stvorio čvrsti unutarnji krug obraćenika. U kutu, uza zid, sjedili su anđeli-čuvari, a ja, kao pouzdani svjedok, za susjednim stolom. Iz pivnice je treštala klasična izvedba Creedence Clearwater Revival-a – Suzy Q. Ulicom su u žurnom hodu prolazili mladi franjevci – sjemeništarci. Čitavu je tu scenu najbolje sagledala vrana koja je s tratine obližnjega parka poletjela u visinu zvonika kako bi odande bacila orah na kolnik i razbivši ga došla do njegove srži. No uzdižući se, zaprepaštena onim što se ispod nje odvijalo, zagače iznad uskomešanih, brbljavih i šutljivih glava, te prerano ispusti dragocjeni plod… Poslije će poneko uvjeravati kako je to ipak bio zakamuflirani dron.

***

16. ožujka 2017.

1. Ljubo Babić, Likovna kronika, O Karasovim portretima, Hrvatski dnevnik, 14. travnja 1940., str. 13
2. http://kontura.com.hr/autori/ljudevit-sestic-1900-1962/
3. http://fotozine.org/index.php?knjiga=galerije&poglavlje=436&list=755
4. https://www.tripadvisor.com/Restaurant_Review-g294454-d8732146-Reviews-Tolkien_s_House-Zagreb_Central_Croatia.html
5. http://fotozine.org/index.php?knjiga=galerije&poglavlje=436&list=755&element=8479
6. http://darhiv.ffzg.unizg.hr/2433/1/Diplomski%20rad%20Kaptolski%20franjevci%20od%2013.st.%20do%2018.st..pdf str. 12