17/05/19

Budim se u metropoli // Krvavi Tišti me žulj // Putujem sad za Napoli // Vidjeti pred smrt taj mulj.

18/05/19 – Subota // putovanje, Mestre, Bolonja

Iz nekog, meni nepoznatog razloga, Ljiljana se odlučila baš za Napulj. Premda ne mogu reći da sam čeznuo za ovim putovanjem, siguran sam da će biti predivno. U Italiji ne može biti drukčije. Ale nas je ispratio na autobusni kolodvor, Flixbus kreće u 6 ujutro.

Ljiljana je ponijela – sasvim prigodno – Goetheovo Putovanje Italijom, točnije izbor koji je s njemačkog preveo Boris Perić. Listam stranice knjige i poneke me misli ispunjaju; „lijepo poštujem” – kaže pjesnik. Da, čini mi se da je to ispravniji pristup od divljenja.

U podne smo u Mestrama, za sat polazi naš vlak. Udobnost vlakova u standardu Frecciarossa je na takvoj razini da ti jedino preostaje prepustiti se užitku putovanja. Dostižemo i 300 km na sat s takvom lakoćom, bez ikakve trešnje, da to niti ne osjetimo; tek mi blago začepljene uši daju do znanja da se nešto, ne sasvim uobičajeno događa.

U četiri stižemo u Bolonju, nastavak je u pola šest. Taman za susret s Vincenzom. Dočekao nas je na peronu; maše izdaleka, s njim je mladić indijskoga izgleda, predstavlja se: „Alessandro!” – No, nemoj me zafrkavati, mislim si. Sjedamo u jedan od kolodvorskih kafića i saznajemo: – „Ja sam iz Pakistana, ovdje sam od svoje 16 godine, žena mi je Talijanka. Pazim na Vincenzov stan. Ah, da, pravo mi je ime (??), reče nešto meni nerazumljivo, ali ovdje sam Alessandro.” – No dobro, sad su stvari donekle jasnije.

Vincenzo je kao i uvijek drag. Naprosto dobra osoba. Ljiljana napokon ima priliku upotrijebiti svoj na tečajevima usvojeni talijanski i odmah se vidi da joj kolokvijalni razgovor glatko teče. Vincenzo nas poziva u kuću na Siciliji, pritom hitrim potezima skicira svoju nekretninu i njen zemljopisni položaj – to obavezno čini dok nešto opisuje (potom to isto radi za „casu u montanji”). Pozivao me je već odavno proteklih godina, ali nisam nikad pokušao to ostvariti. Možda ovaj put, ukoliko Ljiljana ustraje u poticanju.

Prije rastanka sesija fotografiranja, široko se smiješimo. Dogovaramo se, kao i obično za skori susret, no on već godinama izbjegava moje pozive u Hrvatsku. Nadalje, Vincenzo ne prima MMS-ove, ne služi se mailom (svaka dva mjeseca netko mu tek pregleda poštu), samo whats’uppom – a to je baš ono što ja ne koristim. No vrijeme našega polaska se bliži.

Na cilj našega putovanja stižemo navečer, u mrak. Izlazak iz kolodvora znači prvi susret s napuljskim nebom. Kuda sad, kamo? Malko se durim na Ljiljanu što se nije pripremila pa da točno zna kamo trebamo ići. Nadomješta to raspitivanjem, prilazi grupici uniformiranih – vojnici, žandari, policija, razni rodovi zajedno (i solidno oboružani; vremenskome putniku samo bi trebalo reći: 2019. je i ukoliko nije upoznat, brzo bi se informirao na temu ‘svjetski terorizam’) – a oni se međusobno dogovaraju gdje bi ta adresa mogla biti. Napokon jedan među njima s uvjerenošću pokaže smjer. Vučemo svoje kofere preko velikoga trga (već znamo da je Garibaldijev) pa neodlučno ulicom koja se dijagonalno pruža udesno. Sada je popločenje rastresito, od prilično velikih komada; u sljedećim danima smo se uvjerili kako je takvo posvuda po Napulju, nadasve karakteristično, dok su asfaltirane ulice dalje od centra. Prolazimo prve pizerije, upravo pored nas iznose jednu ogromnu, rumenu – onako topla i okrugla izgleda zamamno, umišljamo da mora biti izvrsna.

I tako izmoreni stižemo do kraja ulice na kojemu nas dočekuje trg okružen ogradom – to je sada gradilište. Znamo da bi adresa trebala biti tu negdje. Ponovo raspitivanje; klinci nas upućuju: tamo, tamo… Obilazimo duž ograde, preko raskopa i dolazimo pred veličanstvena renesansna vrata – Porta Capuana. Tako se zove i naš B&B. Telefoniramo, upućuje nas nazad, „ako smo tako blizu, zar ne biste mogli doći do nas?” Pristaje. Pokazuje se vrlo ljubaznim, nosi najteži kofer uza stubište na drugi kat. Nakon prvotne zabune (apartman u kojemu je jakuzi usred sobe – užas), smješta nas u apartman Capri. U jedanaestom smo satu dugoga dana i boca crnoga Lacrima Christi, kojom nas domaćin časti, sjajno je upotpunila pogled na Piazzu Enrico De Nicola i crkvu Santa Catharina.

19/05/19 – Nedjelja // prvi obilazak grada

I upravo smo od te crkve, nama najbliže, krenuli u prvi obilazak grada. Zatvorena je i samo joj bijelo oplošje možemo ocjenjivati. U produžetku Porte Capuane otkrivamo tržnicu; isprva nam se čini da je mala, onako kvartovska. Tu je, usput, i Chiesa Santa Anna in Capuana. „Meravigliosa!” – kako je ponosno rekao župnik – odazvavši se na Ljiljaninu pohvalu: „Bella chiesa” – i otvorivši nam širom vratnice portala kako bismo mogli doživjeti njezinu raskoš i osobitost: dvokrilno barokno stubište koje vodi do izdignutoga oltara. Uskoro shvaćamo da tržnica nipošto nije mala; ona se nastavlja duž prelomljene Via S. Antonio Abate, a zatim i u one ulice koje se spajaju s njom. Na jednom uglu, postariji čovjek za tezgom zove nas k sebi. Upozorava nas, zbunjene strance pod kišobranom da pripaze. To je Ljiljani nepotrebno reći, pa ipak sada još čvršće drži svoju torbicu.

Izbijamo na Corso Garibaldi, bez pravoga cilja, tek s namjerom da negdje popijemo kavu. Kiša je stala, nad nama je sunčano plavetnilo. U daljini je neka velika građevina, odvukao sam Ljiljanu premda je zapazila neku zalogajnicu koja joj se svidjela. Dolazimo do Ospedale dei Poveri (doista je ogromna, a sudeći po izostanku prozorskih krila na gornjim katovima izgleda napušteno) i na trgu Carlo III ispijamo kavu. Nije tako dobra kao ona koju smo jučer imali na nekom autobusnom stajalištu prije Venecije. Nedaleko nas dovezao se motorist s čudnom prtljagom pozadi te se trudi otjerati nas: buči svojim ljubimcem do maksimuma.

Pokazujem na karti da nam je najbolje poći po Via Foria. Skrećemo u Orto Botanico. Već sad se žurimo. Ljiljana, zapamti Goetheove riječi: (str. 83); „protrčavanje ne jamči previše užitka i pouke”. Bez preuzetnosti.

Chiesa di Santa Maria Addolorata dei Franchis, samo Ljiljana baca pogled.

Chiesa di San Carlo all’Arena – strogo, klasicističko pročelje, u nju ulazimo zajedno, prostor je kružni, nadsvođen kupolom, s prilično oštećenim freskama.

Dolazimo do Piazze Cavour, u daljini se vidi slavni Arheološki muzej okružen skelama, pred njim mnoštvo ljudi čeka na ulazak (od Vincenza smo saznali da je tu sad Canovina izložba, ali muzej ionako posjeduje prvorazredno blago koje mami turiste). Skrećemo u Via Duomo koja nas, dakako, dovodi do katedrale (Duomo). Gotička fasada, nekako kao da ne pripada ovome dominantno baroknome gradu (uz poneke renesansne spomenike); prostor ispred nije tako velik kako bismo očekivali za najvažniju crkvu. O njenoj veličanstvenoj unutrašnjosti neću trošiti riječi. Zapravo, to vrijedi za sve iscrpno opisane spomenike; ako je već Goethe koncem 18. stoljeća konstatirao: „O Veneciji je mnogo toga već ispričano i tiskano, tako da ne želim mnogo okolišati s opisima”, kako je tek danas suvišno u to se upuštati.

Vidimo da je u međuvremenu, koliko smo se zadržali u katedrali, prošao pljusak.

Nailazimo na brončanu glavu nosatoga Pulcinelle (taj lik iz napuljske pučke komedije osvojio je ne samo Italiju, nego čitav svijet); dakako da Ljiljana ne propušta dohvatiti se njegova nosa. Pretpostavljamo da je zato i postavljen na visinu koju i malo veća djeca mogu doseći; uostalom, nos mu se sjaji od neprestanih dodira. Ne bi me čudilo da postoji uvjerenje: ukoliko ga uhvatite za nos to vam donosi sreću, a specijalno za turiste: ako to učinite vratit ćete se u Napulj.

U Via dei Tribunali prepoznajemo uličnoga izvođača; to je onaj nesretni motorist koji se jutros pripremao za ovaj nastup. Na motoru su mu pojačala, zvučnici, sve što treba da se nametne svojim soundom.

Vrijeme je za barem kratki odmor. Nevelika Piazza Vincenzo Bellini dobar je odabir. In Tabula / In Taschino Caffe – po unutarnjem uređenju, biblioteci, slikama zaključujem da je to nekakvo dodvoravanje umjetničkom ambijentu.

Piazza Dante – još jedan ogromni prostor, tu je ujedno i tržnica, ali ne kao ona koju smo jutros prošli, ovdje je nekako više turistički, mnogo začina, ali i sireva i svega ostalog (ipak ne morskih stvari). Poziram u podnožju Danteova spomenika; prikazan je s ispruženom lijevom rukom, ovjenčan lovorovim vijencem. Na ogradi koja štiti monument stoji transparent: ESSERE NAPOLETANO E MERAVIGLIOSO i unutar znaka zabrane: Si Turista della tua Citta.

Marljivo obilazimo centar grada uzduž i poprijeko. Prevladavaju uglavnom petokatnice. Tek je jedan sat. Na mapi grada uočavamo središnju ozelenjenu površinu. Hajdemo onamo, sigurno ćemo steći dojam o gradu. Vidimo da vozi uspinjača, to je dakle brijeg s kojeg puca pogled. Putem do Funicolare di Montesanto obraćamo malo veću pozornost automobilima. Vać smo zapazili, a sad i utvrdili da nema neoštećena auta; bokovi i napose kutovi karoserija redovito su zgužvani ili razbijeni. Pred našim očima smo vidjeli kako izgleda njihovo parkiranje. Vozač se naslanjao naizmjenično na auto sprijeda i straga i malo-pomalo napravio si je mjesta da se utrpa u prostorni raspon kamo pod normalnim uvjetima ne bi stao. Ljiljana je kao obzirni vozač i brižni vlasnik neokrznute Toyote osobito fascinirana; u nekoliko navrata snima oštećene i zgnječene aute i ne može se prestati čuditi i smijati, pa tako niti ja s njom.

Došli smo do Castel Sant’Elmo. Začudo, mladić na blagajni uvažava naše press-iskaznice i pušta nas besplatno.

Duhoviti Mimmo Paladino.

U galeriji razgledamo stalnu izložbu napuljskih umjetnika 20. stoljeća, točnije od 1910. do 1980.

Restorančić Tie. Konobar je objasnio naziv kao izraz u lokalnom jeziku sa značenjem – ako sam ga dobro shvatio, a popratio je gestom s laktom – „eto ti ga na!”

Na povratku, u centru grada zatičemo čovjeka koji pjeva s balkona, zvuči indijski. Ništa čudno, rekli biste, dok ne saznate da je sada šest popodne, a on je već pjevao kad smo tu bili jutros.

Geotheov zaključak kako „jedan dan govori toliko da se nećemo usuditi reći nešto o tom danu” već se prvi dan potvrđuje.

Ljiljanin dojam: „Čarobno je lijepo i šporko”.

Terasa našega svratišta nas oduševljava, vjerojatno i zbog ugode koju nam pruža vrijeme. Gotovo na rukohvat, slijeva nam je Castel Capuana. Upravo zbog njene golemosti – i ona je bijela sa sivim prizemljem i okvirima otvora – čini se da bismo je mogli dotaknuti. Taj je kaštel s dugom poviješću, no ono što danas vidimo uglavnom je 19. stoljeće. Donedavno je u njem bio smješten sud, a sada – izgleda napušteno.

U sobi uključujem sustav sastavljen od prijamnika, projektora i zidnoga platna. To je zamjena za televizor. Tako sam otkrio Gigli tv. Najčudniji program ikad. Na njemu se isključivo prikazuje Festa dei Gigli (Fešta od ljiljana) snimljena proteklih godina, pa malo prikazuju 2017., pa 2006. itd. Neprekidni ritam „hopa-hopa-hopa” tjera na poskakivanje; ogromne, 30 metara visoke drvene konstrukcije – to su ljiljani! – nose muškarci, natisnuti jedan do drugoga, na svojim plećima te se sporo, satima, kreću kroz mnoštvo do središnjega trga. Tu se gigli okupljaju ispred crkve; njihovoj baroknoj ornamentici kontrastira pozadina smirenoga, klasicističkoga pročelja. Na podnožju takvih ljiljana (ukupno ih je osam i jedan niži, tzv. Barca) nalazi se bend – obavezno bubnjar i saksofonist te pjevač, uz nekolicinu pratećih groopieja – koji si daje oduška svom silinom pluća i mišića svojih izvođača. Neću ih dulje opisivati jer, kao što rekoh, postoji Tv tome posvećena i svi drugi kanali. No svakako preporučam: upoznajte se s tim drevnim i tako živim običajem koji se održava u gradu Noli. Ja sam tako fasciniran tim programom svaki put po povratku u apartman uključivao Gigli tv da Ljiljana to više nije mogla izdržati: ™Uh, ma nećeš valjda, ne opet”.

Svakako je zanimljivo napomenuti da je upravo iz Nole – u kojemu je tako snažan izraz pučke pobožnosti – potekao Giordano Bruno, danas doživljavan kao mučenik znanosti.

20/05/19 – Ponedjeljak // S. Chiara, Il Gesu

Potraga za kafićem kojeg je Ljiljana jučer uočila, a nismo u nj ušli. Zato ponavljamo put od Porte Capuane, preko mercata do Corso Garibaldi. Nalazimo je, kava i croasan za slatko jutro.

Upoznajemo se s Corso Umberto; široka, gustim prometom prepuna ulica.

Do Corsa, na nižem nivou, uska je ulica, obilježena kao parkiralište, ispunjena s nekih desetak automobila u nizu. Nema nikakve mogućnosti da se bilo koji auto pomakne dok se ne uklone svi oni ispred njega. Kako to funkcionira? – zabezeknuti smo. Zar je negdje dizalica koja ih premješta!? „Hajde ti reci!” – moja će najdraža šoferica. Ma koliko se dovijali i domišljali mogućim i nemogućim rješenjima, ostalo nam je to potpuno nejasno.

Potražili smo knjižaru Dante&Descartes na Piazza Il Gesu Nuovo, na adresi koju mi je dao Tvrtko. Zatječemo samo de Maioa mlađeg; objašnjava da je otac u drugoj njihovoj knjižari, nedaleko odavde, a bliže fakultetima.

Santa Chiara, visoki gotički interijer. Na bočnoj strani crkve renesansni, mramorni portal. Sudar stilova pomiren tijekom stoljeća. U dnu dugačkoga dvorišta samostan s klaustrom. Ne treba ni reći kako je sve veliko, monumentalno. Klaustar je ujedno i pozornica za fotografiranje vjenčanja; par se šeće praćen dvojicom fotografa i snimateljem (ili obratno) koji im daju upute kamo da hodaju, kako da poziraju i tako dalje. Zadivljujuće koliko se energije u to ulaže; u taj dopunski ritual koji se izvodi samo da bi se zabilježio; valjda za vječnost. Tu je svadbena pratnja; teško našminkane žene u specijalnim haljinama, zapažam rečenicu tetoviranu nisko na nozi jedne dame, iznad zgloba.

Posjećujemo muzej S. Chiara.

Kad je nešto kasnije, Ljiljana zatražila da me fotografira usred klaustra, dotakao sam stup da bih isti čas začuo krik uniformirane čuvarice: „Non tocare delle maioliche!”

Zanimljivo je saznati razlog zašto je crkva gotička, a klaustar preopterećen rokoko ukrasima. Sve je isprava bila gotika, zatim je po dolasku saske kraljice Amalije prevladala moda toga vremena da bi bombardiranje u 2. svjetskom ratu teško oštetilo crkvu (zašto su Ameri tako jako bombardirali centar Napulja? – na to pitanje na Internetu nisam našao odgovor; kaže se da su gađali luku i industrijska postrojenja – no čini se da nisu bili naročito precizni), a restauratori su tada odlučili vratili stariji sloj. Napulj se ističe i tradicijom izrade jaslica; višemetarska diorama je tu također izložena.

Iza stroge fasade crkve Il Gesu Nuovo posjetitelje dočekuje takva raskoš da u tom trenutku – kada stupite s danjega svjetla u interijer crkvenoga broda i kada vam se, nakon kratkoga vestibula, sva ta raskoš odjednom ukaže pred očima – nije moguće ostati ravnodušan. Zastao sam, kao i Ljiljana, zatečen; pored nas začuo se uzdah izazvan zadivljenošću. Doista, interijer je to sav od uresa, ali „ne prekrcan njime” kako za nešto(?) govori Goethe (str. 56).

Tamnosivi Castel Nuovo s trijumfalnim lukom u bijelom mramoru.

Tu me zatiče Šolin poziv, raspituje se je li mi se javila neka knjižničarka koja mu je nedavno kazala da ima ideju za Muzej kravate; divno – koja originalna ideja. Profesor ju je uputio na mene kao osobu koja se godinama time bavi, no očito, nije se to gospođe dojmilo.

S morske strane Pallazo Reale dolazimo do Cezara Augusta – Ave, turisti te salutant! Zatim na čistinu Piazze Plebiscito. Zalazimo i u Galleriu Umberto. Podsjeća me na milanski pasaž, desetak puta veći od zagrebačkoga Oktogona, kao i na razne građevine toga razdoblja, prelaska stoljeća (19. u 20.), kada se u većoj mjeri počinju koristiti željezne konstrukcije.

Prva večera u restoranu Munaciello na Piazzi del Gesu Nuovo. Dagnje i slični plodovi mora u izvrsnom toću.

21/05/19 – Utorak // Pompeji

Doziva me na terasu jutarnja buka s gradilišta na trgu, mehanizacija radi punom parom, tu je rovokopač smješten s nutarnje strane Porte Capuane. Vijore se i dvije talijanske zastave, gomila dugačkih crnih cijevi čeka na polaganje uz metalnu ogradu koja zatvara čitav prostor s dviju, nama bližih strana, nasuprot desnome boku Svete Katarine i Porte. Obje su građevine bijelih zidova, osim arhitektonskih elemenata – pilastara, prozorskih okvira, vijenaca – koji su svijetlosivi. Dakako, i osim moćne kupole. Izvan ograđenoga gradilišta odvija se promet, nezaustavljivo, veselo.

Pala je odluka, što znači najdraža je odlučila: „Danas idemo posjetiti Pompeje”.

Na ulici pred našom zgradom zatekli smo usamljenoga, začudo nasmijanoga čistača; pometao je hrabro s obzirom na veličinu prostora i količinu otpada. Ljiljana mu se obrati s Bravissimo!, a on uzvrati najljubaznijim pozdravom. U ovome dijelu Napulja, u blizini kolodvora, količina smeća je zapanjujuća; riječ je doslovce o hrpama otpada, no nitko se ne uzrujava. (str. 71) „Kad bi svoj grad samo održavali čišćim” – pisao je Goethe o Veneciji svoga doba, a o Veroni spomenuo: „Predvorja i kolonade ukaljani su izmetom, otpadom i nečistoćom (…) no narod se uvijek osjeća u pravu”.

Na putu do kolodvora biramo lokal za brzi doručak. Gdje smo li ono prve večeri ugledali onu zamamnu picu!? Već na uglu Piazze Garibaldi sjedamo u Gran caffe imperius. Mali, okrugli stol na ulici, na dva-tri metra od prvih automobila koji se ovdje parkiraju dok dalje teče sve snažnija bujica gradskoga prometa – doživljaj jutarnjega intenziteta je tu. Jedem njoke, podgrijane, nadam se ne starije od jednoga dana. Čuvši naš razgovor, obraća nam se tamnoputi, mladi konobar:

• Srbija? Vi ste iz Srbije!?
• Ne, iz Hrvatske. A Vi – čitam ime na njegovu bedžu – Pasquale?
• Da, Pasquale, no ja sam zapravo Mehmed iz okolice Prištine, ali ovdje imam talijansko ime – smije se, sliježe ramenima.

Ukrcavamo se na Circumvesuvianu, lokalnu željeznicu. Gužva je i moramo stajati stiješnjeni uz druge putnike. Do Pompeja su 22 postaje, ali one se brzo izmjenjuju, skoro svake minute stajemo i čitav put traje tek nešto više od trideset minuta. Na postaji u Pompejima ne treba pitati za smjer, svi koji smo se iskrcali krećemo k istom cilju. Žena koja prodaje ulaznice, ujedno nam naplaćuje dva letka s planom grada; svaki dva eura, bez pitanja „hoćete li”.

Na samome početku, prije obilaska, moguće je pogledati film o Pompejima, o povijesti grada, rekonstrukciji gradnje i katastrofalnoga događaja. Pored projekcije je velika maketa grada i okolice. Svakako poučno; međutim, Ljiljana se nakon desetak minuta gledanja filma žali na klaustrofobiju.

Nisam nikad imao naročitu želju posjetiti Pompeje. Vjerojatno zato što su toliko razvikani, zato što su turistički „a must”. Ali Pompeji ne mogu ne zadiviti svakoga tko se u njima nađe. I ne možemo više gledati s užasom na ono što je zadesilo Pompeje, nego ih doživljavamo estetski, kao umjetničko djelo. O relativnosti usuda – što je dobro, a što zlo!?

Živo je, kao da nismo na arheološkom nalazištu, nego u gradu u kojem se doista živi. Čuju se razni jezici, europski (što znači i američki, australijski), azijski pa i afrički. Svi uzrasti su tu; od razigranih i rastrčanih školaraca do umirovljenika koji s mukom, poneki i uz pomoć štaka, prolaze krupnim, kamenima popločanim ulicama te oprezno prekoračuju visoke pragove.

Tu je i bar, ujedno i restoran. Za okrjepu i predah. Nije nimalo lako biti turist.

Na trgu je veliko naslikavanje, mnogi poziraju na stupovima – zanimljivo, nitko ne viče „Non toccare!” Na sljedećem trgu, točnije Forumu, na visokom postolju od opeka brončani je Kentaur s dugačkim kopljem. Sjajno izgleda. Na pozadini od modroga neba i bijelih oblaka – a jednoga je upravo zatakao na pozlaćeni vršak svoga dugoga, zašiljenog oružja – ova skulptura blista. O čemu se tu radi? To je zaostatak izložbe poljskoga umjetnika Igora Mitoraja koji je porazmjestio tridesetak skulptura na raznim pompejanskim lokacijama. Sada je preostao još Kentaur, na Forumu.

Amfiteatar (po planu na rubu grada) je, čini se, u cijelosti obnovljen. U njegovoj je utrobi, u dvama krakovima lučnoga tunela, izložba o grupi Pink Floyd, o psiho-simfo-progresivnom rock bendu koji je ovdje snimao neke svoje „stvari” – tako smo nekad govorili za pjesme grupa i izvođača koje smo posebno cijenili. Ta „stvar” očito je doživljavana kao nešto više nego kad bismo samo rekli pjesma. Koriste li, pitam se, i danas mladi taj izraz?

Međutim, izašavši iz amfiteatra shvaćamo da niti to nije sve. U ostakljenome dijelu koji okružuje vježbalište, izložba je pompejanskoga slikarstva, a zatim i nakita u izvrsno dizajniranom prostoru.

Nakon tri sata – što i nije naročito dugo razgledanje s obzirom na veličinu izložbene ponude – izlazimo iz antičkoga grada i upućujemo se u središte suvremenoga. Duž veoma uredne ulice koja vodi do bazilike Djevice Marije od Ružarija, grandiozne i prekićene, neuvjerljive u oponašanju povijesnih stilova (pronalazim podatak da je izgrađena krajem 19. stoljeća, a ogromni zvonik 1925.), smješteni su, a što bi drugo, zalogajnice, tratorije, restorani.

Troje nas je konobara koji izlaze ispred svojih lokala – mršavica na speedu, pristojni mladić i iskusni lisac – nagovaralo da uđemu upravo k njima. Svima smo odgovorili: „kasnije, kad se budemo vraćali”. I odlučismo se za izgledom najtradicionalniju, za La Vinicolu. U gotovo praznom restoranu mladi je konobar spremno saslušao Ljiljanine želje i na svako pitanje odgovoarao uvjerljivim: „Siii.” – „Želim toplu juhu, minestrone, i rižoto s povrćem, ali ne smije biti gljiva, luka, češnjaka…” – „Siii, certo. – Nema problema.”

Porcija pod nazivom Acqua pazza (iliti Crazy water) s oboritom ribom, gomilicom školjaka i škampima, doslovce me dovela do finala gastronomskoga užitka – lizanja prstiju koji su čitavo vrijeme imali prednost pred jedaćim priborom.

Na izlasku nas udvorni dozivač upita je li bilo dobro; prvo mu odgovorih ne, zastao je, zaustavio dah i uhvatio se teatralnom gestom za srce, ali čim sam u nastavku rekao: „no bene, ma eccellente” – bilo je odlično, s olakšanjem je odahnuo: „Ah, mister. You scared me.” – „No, no…” – „You almost got me a stroke.” – Od srca mu se nasmijasmo, a Ljiljana iskoristi priliku da potvrdi svoja zapažanja: – „One dvije starije gospođe, one su vlasnice, zar ne?” – „Oh, da. One su sorelle koje drže ovaj restoran, a imaju i… (i tu on nabroji nekoliko kuća i što li sve ne), a vas je posluživao Raffaele, moj nećak.”

Circumvesuviana nas vraća u sumrak Napulja.

U prizemlju zgrade u kojoj .smo smješteni nalaze se tri dućana; Mama P. Africa, Dilan Asia te jedan u kojem je Kačkavalj iz Bugarske, heljda iz Ukrajine i slične egzotike, a tu je i New Delhi Doner Kebab. Domaći imigranti – crni i žuti, Arapi i Pakistanci, s Balkana i istoka Europe – uvijek sjede ispred tih dućana, povazdan, na jadnim sjedalicama što samo da nisu popustile.

22/05/19 – Srijeda // Capri

I opet je svanuo sunčan, prekrasan dan. „Capri, moramo vidjeti Capri. Kad smo već ovdje…” Nisam se bunio, premda sam pomalo zazirao od tako mondenoga odredišta.

Do luke smo pošli putem koji sam iščitao iz mape, i naišli na novu veliku tržinicu. Kao i ona prva, nedjeljna, pruža se duž ulica, crnim granitnim pločama pokrivenima, zahvaća nekoliko blokova, uzduž i poprijeko. Zadivljujuće obilje morskih i zemaljskih plodova. Goethe (str. 69): „ribarska tržnica i beskraj morskih proizvoda jako me vesele”.

Slijevaju se na Capri brodicama, manjim i većim, rijeke ljudi. Nakon prve šetnje duž obale gdje vas svako malo netko vuče na svoju stranu, odlučismo se za prvi obrok. Bistro Molo – uredan, dobro dizajniran. Dvojica poslužuju; jedan je glasan, svima se obraća: „Hello, how are you? You Beautiful! I’m Vincenzo”; drugi je smjerniji, odiše samouvjerenošću. Taj drugi je ‘naš čovjek’ – tako običavamo zvati onoga tko nas poslužuje još otkad je Ale kao mali dječak na terasi u Krku tako nazvao konobara – i raspituje se odakle smo. „Iz Croatie ste? Lijepe žene, vi to potvrđujete, a lijepa vam je i premio ministra”. Čestita mi što imam lijepu ženu, čestita Hrvatskoj na lijepoj predsjednici. Hm, tu bi po pitanju rodne ravnopravnosti i društvene korektnosti neki/neke imali/imale što reći.

Obroci su mali i lagani, u meniju sam vidio i cijene, ništa preskupo. Međutim, kad je stigao račun, nisam mogao vjerovati da je limoncelo cocktail 16 eura. Sad stiže Vincenzo da mi razjasni stvari, tajnu života i slično: „First, you have a beautiful wife” – aha, tu smo – „second, you are on Capri, third, this is a beautiful day and you ate well”. Ok, shvaćam logiku, nemam se što žaliti. S ova tri uvjeta ispunjena, mogao bih platiti i… pitaj Boga koliko.

Uspinjačom stižemo do mjesta koje se smjestilo na vrhu stjenovitoga otoka. Na spomen-ploči postavljenoj na gradskome zvoniku popis je stradalih u I. svjetskom ratu ispod natpisa pisanog kapitalom (IMMOLATI ALLA GRANDEZZA D’ITALIA… MCMXV MCMXVIII; njima je Veliki rat, dakle, počeo 1915.); a s obiju strana nadodali su još po ploču kako bi na njima zabilježili imena žrtava II. svjetskog rata (IMMOLATI PER LA PATRIA GUERRA XXXX – XXXXV; a ovaj im je pak trajao od ’40. – do ’45.). Na popisima zapažam imena; prvi na prvome je Albanese Giovanni, prvi na desnokriloj ploči su: Albanese Antonio i Albanese Celestino.

Uspinjemo se malim, strmim ulicama. Dospijevamo do male, skromne crkvice smještene u uzornom vrtu. Zapravo, ovdje je sve uzorno. Gotovo presavršeno. I Herr Krupp je tu uredio vidikovac. S jedne je strane pogled na slavne stijene; samo na trećoj, navodno, živi plavi gušter.

U prolazu ispred jednoga luksuznog hotela, čujem kako se mrzovoljna Ruskinja obraća kolegici (obje su u nekoj vrsti uniforme, u bijelome, pomišljam da su maserke): .?.. Malo kasnije nailazimo na modele – pretpostavljam, jer što bi drugo mogle biti ljepotice više od 180 cm, odjevene u ekskluzivnu odjeću, u laganoj šetnji pod suncobranima, dotjerane poput reklamnih slika i s vrhunskom šminkom; Ljiljana podiže aparat da bi ih fotografirala, a one zastaju i smjesta spremno zauzimaju pozu.

No posjet Capriju nije dovoljan; mora ga se i oploviti. Vodič na maloj brodici, krupni, riđi mladić, skreće nam svaki čas pozornost izmjenjujući jezike: „attenzione prego, your attention please, on your right side” – na kuće slavnih; u onoj se vili boravi po cijeni od 3 tisuće € noć, u susjednoj isto tako… ondje je kuća Georgia Armanija, ondje Sofije Loren… a ovdje je vila talijanskog pisca komunista Malapartea.” I tako je svestrani scrittore, privrženik različitih političkih opcija, spao na komunistu u digestiranoj informaciji (usput: „He taunted Il Duce for his poor choice of neckties”, i Miro Glavurtić ga smješta na tri dana u Kotor). Talijanska intonacija čini engleski teško razumljivim; možda je razlog u osobitosti koju spominje Goethe (str. 60) zapažajući kako je „posljednji slog kratak i (…) udara u visinu”. I doista, otkad pamtim vlada uvjerenje – barem koliko je meni poznato – kako Talijani ne govore osobito strane jezike, pa tako ni engleski. Tim je zanimljivije naići na suprotne dojmove. U Collinsovom dugačkom romanu The Woman in White, Marian, jedan od likova, opisujući grofa Fosca kaže: „često sam čula o neobičnoj sposobnosti koju mnogi Talijani pokazuju u ovladavanju našim jakim, tvrdim, sjevernjačkim govorom”. Hm!? Stvarno?! Je li moguće da je to vrijedilo u vrijeme kada je nastao roman, sredinom 19. stoljeća? Ako je to točno, što se je dogodilo u međuvremenu?

Nažalost, nismo posjetili vilu i zbirku Axela Muntea. Prije nekoliko godina 3. program Hrvatskog radija emitirao je nedjeljom, u više nastavaka, krasnu emisiju o tom zaljubljeniku u ljepotu Mediterana i svijeta klasične kulture.

Brod koji nas je vratio u napuljsku luku, iskrcao nas je ne ondje gdje smo se u podne ukrcali, u putničkom, nego u teretnom dijelu luke. No sad se već donekle dobro snalazim pa i bez gledanja u kartu – koja mi sad ni ne može biti od pomoći pri uličnoj rasvjeti – nalazimo put preko Via Monteoliveto do našega noćišta. Tu je ogromna zgrada pošte, a na njoj, točnije na jednom njezinom uglu – što mi nikako nije jasno – stoji natpis: ANNO 1936 XIV E.FASCISTA. Pitam se od kada je ovdje; od označene godine ili od neke obljetnice?

23/05/19 – Četvrtak // Capodimonte

Uz buđenje osvještavam uobičajene zvukove užurbanoga grada. Sočne masline u hladu zasjenjene terase – trenutak čistoga užitka.

Zaputili smo se Raimondu, Tvtkovom prijatelju. Usput ulazimo u San Lorenzo – još jednu, kupolom ovjenčanu, baroknu ljepotu (u Napulju je nevjerojatnih oko petsto crkava, ali ne bilo kakvih; nije čudo što se koristi epitet grandezza). Dugačka dvokatnica pored koje prolazimo ima iznimno visoke prozore; nepogrešiv znak da je riječ o likovnoj akademiji. Spuštamo se niz ulicu Mezzocannone, prevladava studentska populacija, uočavam ponude – affitto – za studentesse. Knjižara Dante&Decartes II mala je i gusto popunjena knjižnim blagom, toliko gusto da nasmiješeno lice sitnoga gospodina jedva proviruje iza pulta. Podsjetilo me to na Goetheov opis: „knjižare u Italiji resi sasvim poseban izgled. Sve knjige razbacane su uokolo po stolovima i policama, a čovjek se tamo po čitav dan nalazi u dobrom društvu. (…) Traži se neka knjiga, pa se onda lista, čita, a potom se prelazi na razgovore, kakvi god da se razviju”. I ponovo se čini kako se neke stvari ne mijenjaju. Upoznajemo se, s Tvrtkom je Raimondo jutros već razgovarao te, dakako, on zna za naš boravak u Napulju. Po Tvrtkovom savjetu spominjem mu da sam pročitao knjigu Le sante dello scandalo Errija De Lucae o pet biblijskih heroina koju je u Italiji izdao on?, (u Hrvatskoj, pak, Tvrtkova Felsina u prijevodu izdavača).

Oh, da, Erri! Pokazuje staru fotografiju ovješenu iznad pulta u društvu s nekoliko desetaka drugih, no ova mu je najbliža pa, zaključujem, možda i najdraža. „Ovdje sam ja kao mladić u društvu s Errijem, na jednoj promociji”. Osim što sam pročitao knjižicu, od Tvrtka sam saznao o tom „ne-vjerniku” – kako sam sebe definira – koji je kao autodidakt naučio starohebrejski i jidiš te još nekoliko jezika, a pritom uporno čita Bibliju (svakodnevno!), tumači je kao što se sa svetim tekstovima oduvijek čini. Na okretnom stalku zdesna zapažam više naslova koje potpisuje Erri; očito je ovdje omiljeni autor.

Dragi i tankućutni gospodin Raimondi, u jarko crvenoj vesti koja uz njegovu staturu i frizuru dopunjuje dojam domu privrženoga kanarinca (ne zaboravite, nisu svi žuti) spremno se odazvao mom prijedlogu da ga fotografiram zajedno s Ljiljanom te istrči nasmiješen sa svoje pozicije iza pulta, zaobiđe stalažnu konstrukciju i stane ispred nje. Prije nego ćemo se oprostiti, pozove nas na promociju knjige koja će se večeras održati u knjižari Dante&Decartes I, „u krugu prijatelja”, u šest popodne. Na staroj, drvenim letvicama uokvirenoj školskoj ploči, ne većoj od pedesetak centimetara, također ovješenoj iznad pulta, stoji kredom ispisano: Il? consigliamo la lettura di Stefania Surace Panni sporchi. „Vidjet ćemo, ako stignemo – odgovaram – sada idemo do Capodimeontea. Što nam preporučate; gdje da prvo pogledamo Carravagia?”

I prema Raimondeovu savjetu otišli smo do crkve Pio Monte della Misericordia. Za ulazak treba platiti ulaznicu, presica AICA-e tu ne prolazi. U rotondi nema gužve, ni u jednom trenutku nije bilo više od deset osoba. Dojam? Savršeno! Ništa nisam time rekao, ali moram to reći. Jedino mi je žao što se ne mogu približiti slici, barem do menze. Svih osam slika je sjajno (Luca Giordano je majstor), ali Misericordia opravdano dominira.

Usred čitavog tog ansambla, u samoj sredini bronačni je odljev Jana Fabrea s križom. Ljiljana zapaža: „majku ti milu, kamo god dođemo, eto ti Fabrea!” – ima u vidu da smo na njega naletjeli i u Firenzi i u Beču (Kunsthistorishes), a svi znamo da je parazitirao i u Louvru – „Pa kako se taj svuda na.ere, svuda ima prolaz?”

Posjetili smo i palaču u koju je uklopljena Misericordia; njihov stalni postav ide do naših dana. Tu se jasno vidi slabašnost suvremene umjetnosti, barem ove koju su tu skupili, koja gubi u svakoj usporedbi s klasičnom. Goethe (str. 65): „Umjetnost koja je ljudima starine urešavala pod, a kršćanima crkveni nebeski svod, sad se razmrvila na kutije i narukvice. Vremena su gora nego što bi se pomislilo.” Eh, ta nostalgija. Uvijek su nam prošla vremena bolja (navodno se, priča mi Vlatko, već i Konfucije žalio kako su sada – u njegovo doba, dakle – bučni njegovi suvremenici, a kako je nekada glazba bila ugodna ili tako nešto).

Do Capodimontea odlučili smo poći pješice. Da smo znali kakav je to uspon možda i ne bismo tako postupili. Nesiguran u praćenje našeg kretanja na karti, zastao sam neodlučno dva-tri puta. Prilika za Ljiljanu da priupita kojim putem. Dvojica domaćih stadoše pred nas; prvo se čude: „zar idete pješice? To je velik uspon”. Kad se drugi htio uključiti u objašnjavanje, prvi je zastao: „pričaš li sad ti ili ja!?” – Sempre šali. Malo kasnije i uniformirani žandar, ostavio je dojam zapovjednika, pita: „A piedi?” I ponavlja samo: Sali, sali… Došli smo do ulice koja se zove Capodimonte i jasno je da više ne možemo zalutati. Međutim, uspon je sve strmiji. I strmiji…

Dolazak do Capodimontea, ulazak u veliki ograđeni park, vidikovac s kojega se pruža pogled na grad – velika je nagrada za našu malu hodočasničku muku. Klupe u parku, sa stiliziranim zmijama u funkciji nogu, nose pločice s citatima filozofa, književnika, državnika… Svidjela mi se ova misao: „La comunicazione avviene quando, oltre al messaggio, passa anche un supplemento di anima.” (Za komunikaciju je, osim poruke, potrebna i dopuna duše.) Autor joj je Henri Bergson.

Trenutačno se održava izložba – u podrumskim prostorima palače – Carravagio Napoli. Prije toga smo obišli drugi kat (zato jer ga zatvaraju u pet), na kojemu je izložba The Storeroom of Capodimonte: A Story to Tell izbor eksponata iz fundusa koji se rijetko pokazuju, pa onda i prvi na kojemu je stalni postav s nekim od najpoznatijih ostvarenja zapadnoeuropskog slikarstva. I nakon svega toga, Carravagiova izložba – dijelom koje su i radovi drugih slikara, ali potpuno zasjenjeni likom toga heroja slikarske povijesti – mogla je, i uspjela je, zadiviti nas. Morao bih o tome nešto napisati za Konturu.

Silazak u centar, premda daleko lakši od uspona, bio je nakon tolikoga muzejskoga umora također naporan. Već je skoro sedam; prolazeći Piazzom Gesu’ Nuovo vidimo da je mala skupina još uvijek okupljena ispred knjižare Dante&Descartes. Međutim, umorni i gladni, prednost dajemo po drugi put istom/našem restoranu. I sat vremena kasnije sad već samo nekolicina stoji ispred knjižare, a Raimondi nas zapaža i poziva mahanjem ruke. Upoznaje nas s mladom autoricom, njenom prijateljicom. Začudo nijedna ne vlada engleskim na nekoj višoj razini. Objašnjavaju mi naslov Panni sporchi – those are the things one doesn’t speak about publicly. Listam knjižicu i vraćam je s riječima: nažalost, ne bih je mogao pročitati.

Zabavljam se pisanjem stihića; šaljem ih Aleksu.

Vulkanska uspavanka
Spava veli, tihi Vezuv. // U idili ljetnog mira // U posjet ljude prima. // Ne pomisli da je bezub // Jer jednom kad prosvira // Neće mira bit’ svima. // Kak ti da je sam Belzebub // Sišao krezub s Rima.

Pompejanska
Ljiljana do Pompeja // Hoće po cijenu svega, // Kak da je sama Freja // Čini bacila s brega. // Al’ to onomatopeja // Tek je kaj se malko vrgla // I sa vrha ruže svrgla // Da šalimo se ti te ja.

24/05/19 – Petak // Castel dell’Ovo

Ujutro u 9:40 stiže Tvrtkova poruka; zamoljava da mu od Don Raimonda ponesemo naručene knjige (smajlić) da mu što prije stignu. Ma naravno – odgovaram – nema problema. Rado ćemo do Raimonda. Samo nas najavite da ne pomisli: opet ovi…

Nakon nekog vremena uočavam propuštene pozive i novu Tvrtkovu poruku: „Ako dignete slušalicu, cijena razgovora je jednaka kao da smo obojica u Hrvatskoj”. Moram mu objasniti, znam za to, a i nisam takva tvrdica: „Dragi moj Tvrtko, jedini razlog što se nisam javio je isključeni ton. Svih ovih dana razgovaram s hrvatskim pretplatnicima kao i inače (smajlići).”

La Santa Casa dell’Annunziata, još jedna izvanredna građevina (povezana s orfanotrofijem). Unutra i ispred portala ukrasi – u plavom i bijelom – za vjenčanje koje će vjerojatno danas popodne uslijediti.

Raspitujući se, konzultirajući Google, saznali smo koja je najslavnija picerija u Napulju. To je De Michele. Pokazalo se da nam je u neposrednom susjedstvu. Samo smo proteklih dana prolazili paralelno s tom lokacijom u smjeru istok – zapad, sjeverno i južno od nje (najčešće po Via Benedetto Croce i onima koje se nadovezuju na nju). Potražili smo je i naišli na gomilu ljudi okupljenu ispred ulaza iznad kojega je stajalo: L’antica Pizzeria „da Michele”. Kakva je moć reputacije. Mnogi su bili s ruksacima, općenito s prtljagom za put: pretpostavljam da prije odlaska iz Napulja zaključuju: moram bar jednom probati tu slavnu picu. Takvo je bilo i naše rezoniranje. „Ne, čekaj, to moram snimiti” – s udivljenjem izjavi Ljiljana te podigne fotoaparat, pa dok je ona snimala komešanje, ja snimam nju kako snima.

Idemo u kupovinu na tržnicu, vrijeme je da napokon iskoristimo njene blagodati. Prvi put čujem urlanje postarijeg prodavača: Ciliegie!!; to mora da je nešto tipično za Napulj, a možda već – pomišljam – arhaično te se stoga i rjeđe čuje. Trešnje i marelice, masline i sirevi. Oko rajčica se razilazimo; Ljiljana bira male, crvene, a meni se sviđaju krupne, no nešto bljeđe. Uzimanje iz ruku, vraćanje na tezgu, ponovo posežem: Hoću baš ovu. Prodavač će ozbiljno: I pomodori di Sorrento, molto dolce. Mogu samo potvrditi da je istinu rekao. Čini mi se, to sam već ranije zamijetio, da nema povrća koje toliko varira u kvaliteti između pojedinih sorti. Kada su ukusne, rajčice su mi ponajdraže povrće, ali kada me ponude – nerijetko i u restoranu – nekakvim artificijelnim, poput plastike savršenim primjercima, redovito prisutnim u supermarketima (s grappolom nemam dobra iskustva), onda to, tako bezukusno, smatram nejestivim.

Za kavom na Piazza S. Domenico Maggiore postariji harmonikaš obraća se Ljiljani: „Principessa!” No čim je dobio euro okreće se dalje.

Krećemo prema Castel dell’Ovo, moramo posjetiti i tu utvrdu. Putem prvo svraćamo kod Raimonda; on je pripremio publikacije za Tvrtka, a ja koristim priliku da darujem Ljiljani rođendanski I miei giorni a Napoli J. W. Goethea, ukusno opremljenu knjižicu u izdanju kuće Dante&Descartes (Raimondi pritom daruje fotomonografiju Napulja). Zatim ulazimo u crkvu San Ferdinando. Iluzionističke slike su osobito dojmljive; zadivljujući je efekt kako naslikani prikaz probija vijenac ispod kupole.

Velika mi je želja posjetiti opernu kuću San Carlo; naivno sam mislio da ću barem za sutra najavljenu matineju (Madam Butterfly) naći karte. Ma kakvi, sve je rasprodano; doduše, postoje još mjesta po 35 eura, ali – tumači nam dobrodušni, zgodni biljeter, dok pokazuje na tlocrtu gdje je to – tu nećete ništa vidjeti, bolje da za taj novac odete na večeru. Ljiljana se lako složila.

Na šetnici uz obalu neveliki je broj šetača, trubač i saksofonist vrlo su dobri muzičari, zapravo nas čudi da nema više izvođača u ovome gradu. Na ovome su potezu hoteli, otmjeni, klasični. I ulice su bitno čistije od onih u našemu kvartu.

Castel dell’Ovo je Napulj prije Napulja. Na tom otočiću, smještenom neposredno uz obalu, nekih dvjesto metara dužine, najstariji su tragovi čovjeka, iz 6. stoljeća prije Krista. Tek kasnije su Grci prešli na kopno i osnovali novi polis, Novigrad talijanski. Zanimljivo kako su posvuda gradovi koji se nazivaju Novima veoma stari, među najstarijima u svojim zemljama, ali očito su u trenutku nastanka bili mlađi (novi) u odnosu na već postojeće. Što se tiče naziva kaštela izgrađenog od žutoga kamena, tufe, on je nastao prema legendi po kojoj je čarobnjak Vergilije spremio jaje u kovčeg i sakrio u zidinama utvrde te dok ga nitko ne nađe siguran je i kaštel i grad. I ovdje je nekoliko suvremenih umjetničkih djela, odlično raspoređeno, na promišljenim pozicijama i sasvim rijetko.

I ponovo se, po treći put, odlučujemo za večeru u restoranu Munaciello (to je inače lik iz napuljskih legendi; sitni redovnik koji poznaje podzemlje, može biti poput dobroga kućnog duha koji će ti pomoći da stekneš bogatstvo, ali ako mu se zamjeriš možeš i loše proći); odrezak od tune je besprijekoran. U Via Benedetto Croce nezaobilazna nam je postala slastičarnica Casa Infanti; čisto zadovoljstvo i potpuna sreća na Ljiljaninu licu.

25/05/19 – Subota // Quartieri Spagnoli, Via Toledo

Sigurno je sigurno. Ljiljana mora provjeriti na kolodvoru je li sve u redu, kada i odakle polazi naš vlak sutra ujutro. U redu, uspokojeni možemo dalje. Idemo prvo kupiti (mercato Pendino) ponešto za povratak, da ne dođemo baš praznih ruku. Svidjele su nam se masline, izvrsno marinirane, iz Gaete. I druge neke, krupne. I sirevi.

Pred nama je zadnji dan šetnje Napuljem.

Semafori u Napulju čudno rade; zeleno svjetlo traje pet sekundi, u najboljem slučaju i nikako više od toga. Tako je i na najširim prometnicama i nema šanse da bi se stiglo prijeći preko zebre. Onda započne treperiti žuto, daleko duže nego smo navikli. Nitko zapravo ne čeka, ni vozači ni pješaci, treba se izboriti.

Ponovo kava na Piazza S. Domenico Maggiore. Jedan od prodavača magle obilazi stolove, jasno je, neizbježno će i k nama. For luck, kaže vitki crnac široka osmijeha – sve je „for luck”, dovoljno je da se nešto takvim proglasi, a ljudi toliko žele tu sreću, samo da je sreće!, da pristaju te kupuju svakakve gluposti (tu se ponajviše nudi nekakva crvena papričica, u svim veličinama) – i pokazuje snop šarenih konaca. Budući da nismo zainteresirani, ali nismo ni grubi, modificira taktiku: Odakle ste? Ah, Croatia! Modrici my idol, Rakitici… (završni je slog “ći”) – uzvikuje oduševljeno – kad ste iz Hrvatske, onda vam darujem – i stavlja primjerak pred Ljiljanu. Bilo je dovoljno samo trenutak neodlučnosti da bi u nastavku izjavio: sad vi možete mene darovati jednim eurom. Za “darovani” šareni konac, podarili smo ga eurom.

Pođimo još jednom u Il Gesù koji nas se najviše dojmio. Majstorsko djelo – Cosimo Fonzaga.

Ljiljana još uvijek traži Fiabe, najljepše bajke čitavog svijeta na talijanskom. Dok vani vlada turistička groznica, jedva se krećemo od mnoštva (uvijek se nađe i poneko vozilo da upotpuni dojam kaosa), u modernoj, velikoj knjižari niti jednog čovjeka, eventualne mušterije, za razliku od malih, zatrpanih knjižara de Maiovih u koje stalno netko ulazi. Kako će ovi preživjeti? Uvaljujem se u udobnu fotelju dok Ljiljana važe koje fiabe da odabere.

Moćni pil s Immaculatom na vrhu postao nam je pouzadni orjentir.

Upućujemo se prema Španjolskoj četvrti (Quartieri Spagnoli); pripremajući se za Napulj Ljiljana je saznala za preporuku za restoran (??) koji se tu negdje nalazi.

Dugo se zadržavamo u Via Toledo. Još jedna monumentalna fašistička građevina: Banco di Napoli utemeljen je 1539., rekonstruiran 1939. Do nje je palazzo Zevallos u kojoj je probrana bankarska kolekcija (banka je fuzionirana s grupom Intesa Sanpaolo). U prizemlju u vitrini zamjećujem reprodukciju uz koju stoji: L’eruzione del Vesuvio e la stupenda colonna di fumo che segui l’eruzione il lunedi mattina del 9 agosto 1779; dal disegno originale realizzato da Pietro Fabris a Posillipo. Tih je dana Goethe pisao (str. 134): „trenutne vatrene erupcije Vezuva strašno su uskomešale ovdašnje strance … ta pojava ima u sebi nešto od čegrtuše i neodoljivo privlači ljude. Stranci naprosto jure u Napulj.” U podnožju stubišta blješti svojom mramornom bjelinom Eva (autor Attilio Selva). Kolekcija nije velika, no vidi se da je probrano sastavljena (u besprijekorno uređenim i bogato ukrašenim prostorijama), s naglaskom na umjetnicima i umjetninama vezanima uz Napulj. Dragulj zbirke je Carravagiova Sv. Uršula, trenutačno na posudbi u Capodimonteu. Nekoliko slika manjega formata, u kutu jedne od soba, podsjetilo je na Karasa koji je ovdje, u ljeto 1843., kratko boravio. Bista španjolskoga slikara Mariana Fortunyja (naši obožavatelji Bukovca morali bi vidjeti njegovu Odalisku iz 1861.) potakla me da oponašam njegovu pozu (Vincenzo Gemito).

Amaliji mama želi kupiti cipele. Šaljem sličice MMS-om: „Možeš li među ovima odabrati model i boju?” Nije shvatila za koga: Za? Mamu? Prve, crvene ili smedje sa zadnje slike.” – „Mama želi tebi kupiti”. – „Ufff nijedne niposhto. Meni se ne svidjaju”. – „A ove? Mamu bi jako veselilo.” – „Grozne su mi oprostite.”

Usput je i Pinokio uhvaćen za nos. Na jednoj fasadi zapažam ploču na kojoj stoji: „Qui 100 anni fa // nacque la pizza Margherita // 1889 1989 // Brandi”. Međutim, kako nitko nije sjedio za stolovima te pizerije (u tom povijesnom trenutku) nije bilo izgleda da tu sjednemo; ipak je to Ljiljani najpouzdaniji znak.

Prekrasna kratka ulica s drvoredom s obiju strana; krošnje drveća tankih stabala stvorile su tunel-sjenicu, gustu i neprobojnu za još uvijek snažne sunčeve zrake. Zamjećujemo u prolazu, ne prvi put, dvojicu visokih i snažnih, elegantnih crnaca, u rukama im vrećice poznatih brendova.

I četvrti put se odlučujemo za Munaciello; kiša pada i navala je gladnih gostiju. Smještaju nas u kut, pod zaštitu prozirnoga najlona. Do nas dvojica Amerikanaca kojima je pizza tek predjelo. Da, ovaj put i mi želimo picu pod dojmom kako je to ipak napolitanski izum i ne možemo otići a da je ne probamo. I požalismo… Ili, u najmanju ruku, nismo bili tako zadovoljni kao prethodnih večeri.

Sutra ostavljamo Napulj, a ja čitam Goetheov zapis (str. 165): „sutra idemo u Napulj, Radujem se novome što bi trebalo biti neizrecivo lijepo i nadam se da ću u tamošnjoj rajskoj prirodi povratiti slobodu i želju da se ovdje, u ozbiljnom Rimu, ponovno posvetim studiju umjetnosti”. Zadnji video zapis s terase našega apartmana.

26/05/19 – Nedjelja // povratak

Ustajemo u pola pet. U pola šest zadnji pozdrav i Garibaldiju.

Povadio sam još neke Goetheove prigodne – u kontekstu ovoga putovanja – citate.

Tako, primjerice, u Vincenzi „nailazi na ljupka bića, posebice crnokose, kovrčave vrste, koja kod mene budi posebno zanimanje. Postoji i plavokosa vrsta koja mi, međutim, nije toliko po volji.”

Goethe

(str. 42) šeta „pamteći samo nebeske krajolike” u labirintu grada // (str. 44) “a da nikoga ništa ne pitam ravnam se i opet samo po nebeskim pejzažima”

Goethe

(str. 66) ”toga sam se (umjetnosti sjevera), Bogu hvala, riješio zauvijek!”

Goethe

(str. 84/85) uspoređuje svoj usud s Durerovim…

Goethe