Ako je u svoje vrijeme Goethe ustvrdio kako je Sicilija ključna, koliko li danas i u kojoj mjeri, dvjestopedeset godina kasnije, ta misao stoji? Za razumijevanje povijesti, barem se u tom pogledu možemo pouzdati, sigurno i dalje vrijedi. No kako je s aktualnim trenutkom?!

Uoči puta na najveći mediteranski otok razmišljam o dominaciji popularne kulture u stvaranju predodžbe, dominaciji koja je vidljiva i na primjeru Sicilije; ne samo da je prva asocijacija za Siciliju mafija, nego je na njoj mnogima poznatiji zaselak Corleone, nego grad Palermo ili Etna, o jednom Cefalu da i ne govorimo.

Dakle, sutra putujete!? – neobvezni dijalog mobitelom s prijateljem u kome je istaknuto da treba preživjeti dva leta, Etnu i Mafiju. Koliki su to izgledi u odnosu na lutriju? I sinovljev simpatičan savjet prije spavanja, uz laku noć: „Tata, pazi na mamu, a ona će na tebe, da se ne izgubiš.”

Utorak, 22. listopada

Dok u rano jutro naš autobus klizi kroz Ljubljanu javlja se strepnja hoćemo li stići na let dovoljno na vrijeme kako ne bismo imali probema s ukrcajem. – Ne brinite. – uvjerava nas vozač, postariji čovjek. – Ovo je nula, jučer je bila veća gužva.

Odjednom mi zatreperi rumen kroz kapke. Nakon Fernettija skretanje je ulijevo nakon čega se otvara pogled na Trst, jutros pod vedrim nebom. Gledamo ga s visine brda s kojega se spušta cesta prema gradu, luci s brojnim dizalicama i plavo-sivom moru.

Na tršćanskom kolodvoru lovimo autobus koji vozi do zračne luke; nedaleko je, pod istim krovom i kreće za par minuta. Prolazeći kroz Monfalcone zapažam školu – točnije, liceo – na kojoj se ističe natpis Michelangelo.

Tršćanski je aerodrom uredan, čist, bijel. Komoran. Olakšanje je kada nema gužve, naguravanja i čekanja u redovima; svih neizostavnih obilježja velikih zračnih luka. S prtljagom po mjeri – koja je „Cabin OK”, kako stoji na Ljiljaninom koferu – ruksacima i vrećama na ramenu i u rukama, upućujemo se k stražnjem ulazu u zrakoplov Ryanaira. Na repu mu žuta ikona na tamnomodroj pozadini.

Za početak let iznad jadranskoga mora; gdje li je adrijanskoga mora Sirena? A zatim iznad uređenih polja.

Catania nas je dočekala osunčana; sve se brzo odvija i prijevoz od zračne luke do grada ne traje dugo; promiču nam ogromni cilindrični tankovi, efektno oslikani zanimljivim motivima. Iskrcali smo se na nekom nedefiniranom prostoru, točnije, prostoru „između”; ne izgleda baš kao autobusni kolodvor, između zgrada stare industrijske arhitekrure vidimo višekatnu ploveću grdosiju. Pa naravno, posvuda su ti kruzeri, ispolirana utjeha za dobrostojeće koji si ipak ne mogu priuštiti vlastite jahte.

Smješteni smo, navodno, u glavnoj ulici; dakle, tražimo centar grada. Prvi dojam dok se raspitujemo i približavamo centru: zavojita cesta namijenjena vozilima, za pješake uski, ponegdje preuski pločnik; na jednom prijelazu prepriječili se štandovi s vrištećim plodovima plodnoga i uzavreloga Mediterana: crveni narovi, žuti agrumi… skrećemo s prometnice te prolazimo pored skladnih, no zapuštenih i dijelom oronulih barkonih i klasicističkih palača (poslije ću se uvjeriti kako ta ocjena ne vrijedi za grad u cjelini). Ni Palazzo Biscari, barem ne sa stražnje strane, ne izgleda najurednije.

Osvaja nas toplina grada, ljeta koje je krajem listopada ovdje tako snažno. Privikavamo se na naglu promjenu, ipak nas je još jutros ispratio jesenji Zagreb. Mogli bismo reći – i opet se već osjećamo kao Južnjaci, ne po podrijetlu (premda i po tome, dijelom), nego po uvjerenju – kako to za sebe kaže Nietzsche.

Prva koja nas je zaustavila, u zagrljaj privukla svojim konkavnim pokretom, bila je Chiesa di San Placido. Začudo, zaključana. Štoviše, dojam je, možda zbog visoke ograde koja brani pristup portalu, kao da i nije u upotrebi.

Za razliku od nje, Chiesa della Badia di Sant’Agata nameće se i konveksnim plohama. Njezin je arhitekt Vaccarini. Zbog patrona crkve (zapravo patronice!?) prisjećam se omišejske Stogate; kako mi je kao dječaćiću od tri-četiri godine izgledala velikom, vjerojatno i zato jer mi je mama rekla kako je to „najveća kuća va Omišju.”

Na raskrižju ugledasmo naziv ulice: Via Etnea. Da, nju tražimo. No koji je ono broj? 502!? Znaš li ti koliko to daleko može biti? Pa u našoj Ilici su brojevi iznad dvjesto već na Črnomercu.

Basilica della Collegiata, Angela Italia, Stefano Ittar – sicilijanski barok.

Osjećaj ugode se širi, s njime i opuštanje. Želja za bivanjem. Bez obveza.

Upoznajem se s poviješću grada. Zašto destrukcija Catanije nije izazvala efekt poput zemljotresa koji je devastirao Lisabon sredinom 18. stoljeća? Dijelom sigurno zbog razdoblja u kome su se odvile katastrofe, pola stoljeća vremenskoga razmaka čini bitnu razliku; a dijelom i zbog zemljopisnoga položaja i važnosti koju je tada imala portugalska prijestolnica. Što se Catanije tiče, dogodilo se to nedugo nakon katastrofe Dubrovnika. Prvo je 1669. eruptirala Etna (grad su uglavnom sačuvale njegove zidine, preusmjerivši lavu prema luci), no zatim je potres 1693. u potpunosti uništio grad. I otvorio put njegovoj obnovi u baroknome stilu, u ruhu kakvim nas i danas Catanija pretežno dočekuje. Hoće li sljedeća kataklizma biti tako kreativno prevladana? Ili ćemo, možda, u budućnosti puniti tankove energijom vulkana, uragana itd. Ponovno izdizanje tih gradova koji se, poput Catanije i Dubrovnika obnavljaju, evocira mit o feniksu. Pogotovo mi je znimljiv podatak da je primjer Catanije – njene dvije široke ulice koje se sijeku pod pravim kutom – poslužio za urbanizam austalskoga grada Adelaide. Ortogonalni raster, nipošto unikatna pojava, iz nekog je razloga – očito jer ju je posjetio pukovnik Light, utemeljitelj Adelaide – poslužila kao osnova za planiranje australskoga grada.

Uspoređujući je s većima i bogatijima, netko je Cataniju, kako to već uobičajeno biva, nazvao Milanom Sicilije.

Naš domaćin koji nas očekuje zove jer smo najavili dolazak do četiri, a opet trenutak je takav da nam se ne žuri, ne želimo napustiti ovu dokolicu, propustiti ovo boravljenje, upravo sada, u ovome trenutku, ovdje, na napola osunčanoj, napola zasjenjenoj ulici predivnoga grada.

Prelazimo trgom na kojemu nam je zdesna spomenik Vincenzu Belliniju; na njemu stoji da mu ga je podarila „La Patria”.

Podlegli smo upornom nuđenju sladoleda, sjedamo u kafić Guglielmo koji poručuje „Il Caffe che fa centro.” Kako odužiti vrijeme? Sjena upozorava – ona se odužuje, već je zahvatila i treću etažu nasuprotne zgrade, a vrijeme istječe. I ukusne slastice nestaje.

Via Etnea se lagano uspinje. Garibaldijev lik izdaleka prepoznajem, smješten je na uskom, izduženom pješačkom otoku. U Cataniji ga nisu tako visoko postavili kao u, recimo, Napulju. Ovdje je Bellinijev postament grandiozniji, a vojskovođu su čak donekle približili prolazniku. Odavde se uspon povećava, nagib ulice postaje strmiji.

Odjednom shvaćam zašto se tako brzo približavamo našem kućnom broju. Na fasadi s pet vertikala vidimo pet brojeva; ne mora čak niti biti ulaz, dovoljan je i prozor i već je taj segment zgrade označen vlastitim brojem. Nikako ne razumijem i pitam se zašto tako označavaju dijelove jedne te iste kuće – jedna zgrada pet brojeva.

U pet stižemo pred ulaz nešega smještaja. Catania Bedda (znači bella). Šarmantno. S domaćinom komuniciramo preko portafona, upućuje nas kako ući, kojim putem, točnije liftom, doći do apartmana. Vrlo lijep stan, ukusno opremljen, bez pretjerivanja, no ipak s nekim štihom hinjene istrošenosti. S uskog balkona zanimljiv pogled u dvorište; sve su zgrade okrenule svoje poleđine. Čak im ni opeku nisu prekrili žbukom, pa ipak, okoliš ni ovdje nije ružan.

Nakon sata, ili jednog i pol sata, laganom nizbrdicom spuštamo se po Etnei, gradska rasvjeta nadvladava sumrak. Park Villa Bellini s vitkim paviljonom i terasama, popločenjima i stazama, vodoskocima i skulpturama, ogradama i klupama, stablima i cvjetnjacima… operetno je oblikovan scenski prostor. Zapažamo na travnatoj kosini niskim raslinjem ispisan, reflektorom naglašen, nadnevak: 22 / OTTOBRE / 2019.

Došavši do onoga ugla gdje smo danas skrenuli iz Via Vittorio Emanuele u Via Etnea, produžavamo nekoliko koraka i pred nama se otvara Piazza Duomo. Opća rasvjeta nije snažna, prevladava usmjerena, žarišna. U dvorištu katedrale prekrasna su stabla gustih krošanja i visoki zeleni grmovi bijelih cvjetova (je li to jasmin?), krošnja jednoga stabla oblikovana je u čvrstoj, zatvorenoj formi; ono raste uz sam parapet; zelena je to skulptura smještena – kad se udaljimo na pravu distancu – između bijelih i blijedo sivkastih građevina katedrale i Sant’Agate u pozadini slijeva i kupole zdesna.

Na sredini trga pomalo je neobičan objekt. Na postolju smještenom unutar bazena, ukrašenom figurama i školjkama, postavljen je slon od crnoga vulkanskog kamena. Izgleda mi sitno (za slona) dok sam nosi obelisk na čijem je vršku nekakva florealna petljancija nadvišena križem. Zašto slon? Otkuda on na Siciliji, u kršćanskome gradu?

U glamurozne haljine odjevene žene prolaze pored nas, hitaju na visokim potpeticama do elegantnoga muškarca s muzičkim instrumentom za leđima. U tom se trenutku zaustavlja bijela limuzina – od onih koje se unajmljuju za vjenčanja, s pet vrata sa svake strane (duža je, pretpostavljam, od deset metara) – te svi skupa ulaze u nju i zašas nestaju. Mora da su izvođači unajmljeni da unesu dodatno veselje na neku zabavu.

Djevojke i mladići nude novu hit igračku sezone. Nešto blještavo svijetli u raznim bojama i s lakoćom se baca visoko u zrak; kako da djeca – a to nisu samo oni po dobi – prođu mimo toga i da ne požele imati tu igračku kako bi je i sami mogli bacati?

Već su nam tijekom šetnje prilazile sitne ženice s jelovnicima u rukama, nudeći ugostiteljske delicije evo tu na tri-četiri koraka, u dnu prolaza ili odmah iza ugla. Prihvatili smo poziv jedne takve, pomalo neuhranjene osobe, te nas ona povede do pedesetak metara udaljena restorana. Prekrasno smještena i ugodno rasvijetljena, sa stolovima na dvije ulice koje ju prate pod pravim kutom na čijem je sjecištu smješten slikoviti štand s natpisom Pescheria, Anticha Sicilia učini nam se pravim odabirom za, ponadasmo se, ukusnu večeru.

I doista, carpaccio od tune, kao i torta od pistachia ispunili su očekivanja. Tijekom večere trubadur-šansonijer, stamene građe, sa širokim fjokom na bijeloj košulji, pjevanjem je doprinosio stvaranju turističkoga ugođaja. Prvo je nastupao u jednoj, a zatim se preselio, zajedno s pojačalom i snimkom glazbene pratnje, u drugu ulicu, bliže nama da bi na kraju obilazio stolove u nadi za zaradom. Njegovo glasno pjevanje – pored ostaloga, Che bella Catania, Catania di notte – nije nam bilo naročito po volji.

Srijeda, 23. listopada

Današnji nam je cilj Taormina.

Nasuprot naše Bedde nalazi se Orto Botanico, neveliki botanički park u kojem smo se, kao laici, otvoreni čudima prirode, divili egzotičnim stablima.

Na ulazu u Duomo stražare mladi, dopuštaju nam pogled u interijer crkve, samo dvije osobe sjede u klupama ispod stroga bijeloga svoda, pored moćnih stubova.

Tržnica je smještena nedaleko katedralnoga trga, valja proći kroz kratki nadsvođeni prolaz gdje su se nekada nalazila gradska vrata i dočekuju vas štandovi obilja. Zasebno, tek malko izdvojeno smješten je njezin najatraktivniji dio – riblja tržnica. Kiša je netom prošla i crni pločnici ljeskaju se poput svježih riba.

Ispred Palazza Biscari, danas s prednje strane, okrenute moru, nailazimo na statuu bez glave. Ako je to čin vandalizma, zašto su je odlučili ostaviti ovakvom? Međutim, ako je taj vandalizam u dalekoj prošlosti, onda na njega gledamo kao na povijesnu činjenicu koja osvjetljava određeni zanimljivi kontekst. Radi li se doista o tome? Da, upravo o tome. Podignuta u čast Ferdinanda I Burbonskog, dekapitirana je već nekoliko godina kasnije kada su Garibaldijevci zauzeli Siciliju te i tim činom iskazali svoje anti-burbonsko raspoloženje. Zanimljivo je zapaziti da su svi drugi dijelovi ostali neoštećeni, usredotočili su se isključivo na sječu kraljeve kraljevske glave.

Putem nailazimo na tezgu prekritu plavom plastičnom folijom; na njoj su izloženi narovi (Melograno na talijanskom); mami’ca Luce ga je zvala mogranj, s naglaskom na drugom slogu. Tako ponuđeni pogledu, pod blistavom svjetlošću, oni snažno kliču, to je pravi koloristički vrisak.

Upute koje smo dobili za autobusni kolodvor ukazivale su na smjer kojim treba ići, ali ne i razdaljinu. Očito je to gdje se nalazi kolodvor nekada bila periferija, zapravo i sada je daleko od centra. Prolazimo pored ružičaste trokatnice razigranoga secesijskog ornamenta ostvarenoga u kombinaciji i floralnih i geometrijskih elemenata; u ovalima je diskretno izveden motiv grana, u svakoj vertikali koja se sastoji od tri pozicije motiv je sasvim neznatno, tek malko različit.

Kako bismo ružičastim obilježili potragu za autobusom – to jest barem prvi dio dana jer i Ljiljana je danas u ružičastom – pobrinula se bujno rasvcjetana priroda; nailazimo na višefiguralnu kompoziciju otmice pod raskošno, u ružičastim tonovima rascvjetanim stablom čije su latice prekrile tlo ispod široke krošnje. Što se same otmice tiče, to je Prozerpina koju je na njezinu otoku ugrabio Pluton iskočivši iz Etne; fontanu, nažalost, nismo mogli vidjeti okruženu mlazovima jer je trenutačno bila bez vode.

Bilo je potrebno još nekoliko upita namjernicima – među njima se našao i nuditelj prijevoza taksijem do Taormine – da bismo skoro u zadnji čas stigli do našega autobusa.

Nakon nešto više od pola sata vožnje, u daljini se ukaže gradić smješten na vrhu jedne od brojnih uzvisina koje formiraju konfiguracija ovoga kraja, izrazito brdovita reljefa. Kako se i zašto tamo smjestio grad? Oštre strmine sa svih, nama vidljivih strana, k tome i potpuno puste, bez ikakve gradnje, nametale su čuđenje (možda zato što je to ipak relativno velik grad, a ne tek gradina ili gradić kakve nerijetko zatječemo na takvim pozicijama): kako se dolazi gore?, ok, vjerojatno sa strane koju sad ne vidimo, ali ipak…

U busu, napola drijemajući, smišljam riječ Nittitinni. Zašto Nietzsche kudi njemački jezik?

Pogledaj Etnu. Daje dimne signale. Što li nam kaže?

Tijekom uspona koji je započeo s podnožja, blizu obale, autobus je svladao osam velikih zavoja – mislim samo na zavoje od 180 stupnjeva ili blizu tome (manje niti ne brojim) – kako bi dospio do terminala. I dalje je vodila strma cesta koju smo prošli po uskome pločniku, zapažajući vile, pojedine oronule, ispred kojih je raslo obilno raslinje, druge obnovljene te neke sasvim nove, do najsitnijeg detalja izdizajnirane. Prolazak kroz luk kamenih vrata (Porta Messina) označio je dolazak u prostor stare Taormine. Više nije bilo uspona. Sve do dolaska pred ulaz u Teatro Greco, odnosno Teatro Antico di Taormina, čuveni arheološki park. Tu zapažamo neobične zagrljaje u prirodi; po gustoj, neprozirno zelenoj krošnji isprepleli se jarko crveni cvjetovi, kao da su se bacili i ovjesili o stamenoga diva. Društvo im prave borovi, palme, kaktusi, a svima je pozadina bjelina okomitih stijena. Ugodno iznenađenje bilo je uvažavanje press iskaznica Konture koje su nam sačuvale po deset eura i bez ikakvih dodatnih zahtjeva poput: obvežite se da ćete publicirati osvrt ili dopunskih prepreka: „trebali ste nam se unaprijed najaviti” (a kako nego unaprijed?), kako mi reče ljubazna djevojka u Umjetničkom paviljonu gdje mi nikakva kartica ne pomaže.

Dan nije mogao biti ljepši, ukoliko primijenimo kriterij ugode koju je stvarala blago topla temperatura, izostanak i najmanjeg povjetarca te čisto nebo s pokojim oblačkom pod kojim se u prozračnoj atmosferi pružao pogled do beskraja pučine. Prvo smo teatar obišli odozgo, s najviših pozicija amfiteatra, prolazeći imeđu stabala maslina, probajući poneki sitni, opori plod. Na jednom od muzeografskih, sasvim nenametljivo, a opet uočljivo postavljenih elemenata – od guste metalne mreže ciglene boje koju čine stranice otvorenoga kubusa visine čovjeka, na njoj tamnosmeđa ploha – piše: Sentiero di Goethe, popraćeno strelicom i brojem 11. Staza je to koju su proljetos otvorili za posjetitelje, no prije nje na putu nam je maleni lapidarij; nekoliko lijepih fragmenata – lijepa glava s mrljama uzrokovanima patinom – i prigodna knjižara. Nekad bih u knjižari poput ove obavezno kupio koju knjigu; više to ne činim, ambicije su mi u tom pogledu drastično splasnule. Sjećam se, kad je Vincenzo posjetio Muzej Mimara, kupio je dvije knjige – bila su to tzv. „divot-izdanja”, velika i skupa. Na pitanje što će mu dvije knjige, odgovorio mi je da to uvijek tako radi, kupuje po dva primjerka. Slijedilo je još preciznije objašnjenje zašto, no toga se ne sjećam (možda zato jer ima dvije biblioteke). Pitam se, čini li to još uvijek?

S vanjskoga, najvišeg oboda spuštamo se kroz theatron prema orkestru i prosceniju (na pozornicu se ne smije). U predvorju, neke vrste vestibulu, veliki su ekrani s informativnim filmom o ovome lokalitetu. Digitlana rekonstrukcija pokazuje kako je to nekada izgledao – a izgledao je spektakularno, sav u mramoru i ornamentu – ovaj teatar u kojemu su Grci izvodili dramske predstave, a Rimljani ga pretvorili u arenu za krvave užitke u borbama gladijatora; oni su reality show pretpostavili imaginaciji. Žalosno je to kada mašta mora ustupiti mjesto pred neinventivnošću zbilje.

Ponovno nailazimo na muzeološku intervenciju, ovaj put s tekstom ispod naslova Sentiero di Goethe/The Goethe’s Path. Saznajem kako je pjesnik stigao u Taorminu 7. svibnja 1787. iz Catanije jašući konja ili mulu (to historiografija nije jednoznačno utvrdila) u društvu slikara, ponajprije crtača, Christopha Heinricha Kniepa. Nakon što su posjetili Teatar, spustili su se prema moru ovom stazom: „Siđosmo do teatra i uđosmo među ove ruine; arhitekt sposoban za obnovu morao bi svoj talent upotrijebiti za restauraciju. Kasnije pokušasmo ucrtati put do grada kroz vrtove i shvatismo kakav bedem može biti živica od bilja aloje. Pogled se probija kroz lišće i mišljasmo da ćemo moći proći, ali snažno trnje čini osjetljive prepreke. (…) Napokon, uspjesmo izaći iz labirinta i dobismo nešto hrane u gradu, a da nismo napustili mjesto prije zalaska sunca. Bio je to spektakl beskonačne ljepote vidjeti ovaj predio, tako izniman u svim svojim točkama, kako tone, za kratko vrijeme, u tamu”, pisao je Goethe.

Kako li je divlje sve ovo moralo izgledati u to vrijeme, krajem 18. stoljeća, kada i danas, u vrijeme turističke uređenosti, vegetacija za krako vrijeme osvaja zanemarenu arhitekturu.

Vraćamo se po zasjenjenoj Via Teatro Greco, s jedne strane dvokatnice, s druge visoki zid; i tu su plahte rasprostrijete po asfaltu i na njima razne drangulije, figurice, marame. Stube se tu uzdižu, na parapetu što ih prati sve jednake su tegle s istovjetnim kaktusima. Premda pogled nije puno obećavao jer su stube na vrhu skretale i zaklanjale čega to gore ima, ipak krenusmo po njima, slikovitoga naziva Via Dietro La Noce. I tu se zgodi čarolija. Nađosmo se pred narančinim stablom obasutim plodovima. Trenutak radosti koji se ne opisuje. No trenutak jest trenutak i ne možemo ga razvlačiti, moramo krenuti dalje. Da li nastaviti potragu za orasima ili se vratiti drugim spustom k centru? Uzdiže se pred nama još jedna gora i na njoj utvrda; taj nas smjer navede za drugu opciju, po uskoj Via F. Strazzeri. I eto dugog čarobnog trenutka; pored ulaza u kuću stoji žardinijera i u njoj narančino stabalce, ali ovo sad ne samo da je urešeno plamenim i ponekim zelenim plodovima, nego i bijelim cvjetovima koji mirišu. Ali kako mirišu!? Ako nas je malo prije, prvi susret podsjetio na Goetheov Kennst du das Land, wo die Zitronen bluhn…?, onda je ovaj drugi kulminirao u još snažnijoj evokaciji koju pobuđuje Mignon (i samo okruženje – uska ulica sa stubama, mediteranske kuće s raslinjem – donekle je nalikovalo onomu na sentimentalno-operetnoj slici Paula Léveréa), njena neuhvatljvost, čežnja i zagonetnost.

Palazzo Corvaja – hoćemo li imati vremena za tu srednjovjekovnu građevinu po vijencu koje teče tekst u skladnoj kapitali, tekst od kojeg sam zapamtio abstrahi fortitudo? Sažetak snage!? Ili… Pitanje za latinista. Na korak-dva je i Chiesa di Santa Caterina d’Alessandria. Jedna prilično oštećena slika – s prikazom mučeništva sv. Katarine – privlači mi pozornost skulpturalnošću svojih likova. I statua svetice.

Corso Umberto (čini se da u svim talijanskim gradovima jedna od središnjih ulica nosi njegovo ime), nepodijeljeno je carstvo pješaka. Na zabatu jedne kuće zanimljiv detalj; sat koji bi inače bio po sredini pročelja pomaknut je na rub kako bi ga se uopće moglo vidjeti. Naime, ostatak zida prikriva susjedna, na cigla dva metra smještena kuća.

Čitava Piazza IX Aprile je poput velike, teatralno i ljupko uređene terase. Takav dojam napose pojačava popločenje dijagonalno postavljenih počica koje je primjerenije plesnim terasama, nego gradskome trgu, ali i drvored rascvjetanih krošanja nevelikih stabala te, možda i najvažnije, fasade dviju crkava: kako okeraste, stroge Ex Chiesa di Sant’Agostino, tako i ružičaste, bogatije Chiesa di San Giuseppe sa dvostranim stubištem pred portalom. Pijacu zatvara Torre dell’orologio e Porta di mezzo. Tu je i njemački kutak u vidu restorana čiji se stolovi protežu do same ograde ispod koje se teren obrušava, a pogled prostire u plavetni nedogled. Ili zapne za ekskluzivni bazen tirkiznoga kolorita, odmah tu u podnožju., Elitna je lokacija restorana, no ne i pribor. Šalice, pepeljare, žlice – sve odiše konfekcijskim dizajnom kakav pamtim iz sedamdesetih u našemu socijalizmu.

Cinque Archi

Wunderbar

Upravo u tom trenutku od Feđe dobivam mail; raspisan je natječaj za Modernu galeriju, traje dva tjedna pa ću nakon povratka imati još tjedan da pripremim dokumentaciju i napišem program.

I nakon Porte nastavlja se Corso Umberto; po putu je Duomo di Taormina – ogoljena do kamena, u njoj spomen na Ivana Pavla II iz 1980., pred njim Fontana di Piazza Duomo (ili Le Quttro Fontane).

Prolazimo kroz još jedna gradska vrata – Porta Catania. Nedaleko je i Chiesa Sant’Antonio sa zvonikom samo na jednom, konkretno lijevom uglu portalnoga pročelja. U crkvici su izložene ogromne jaslice, poput onih koje su proslavile napuljske majstore – maketare i minuciozne prostorne pripovjedače. Zagrljeni par na sredini toga malenog crkvenog prostora – jedna starija i jedna mlađa ženska osoba – nije činio ugodnim duže zadržavanje.

Bila je to krajnja točka šetnje u tom smjeru, prema zapadu. Vraćamo se istim Corsom (sitna starica zaključava ulazna vrata i sumnjičavo se osvrće za nama jer je zapazila da je promatramo) i spuštamo po Via Luigi Pirandello, odnosno Strada Provinciale 10 (u daljini je žičara koja povezuje ovaj grad u visini s plažama u podnožju). Pored savršeno uređenih i luksuzno dijazniranih objekata s visokim zidovima koji im osiguravaju privatnost, nalaze se i oronuli i zapušteni, poput Ville Pancrazio čija se čak i slova jedva naziru na zahrđaloj ploči. Dolazimo do terminala. Povratak busom.

Ne bješe nam do osjeta
O kom priča sva Europa,
Pa i bez našeg posjeta -
U kom ne bje ni pol gropa
Za sada ostade sretna
(S malo iskri ponad žare)
Šašava, dimeća Etna;
Njoj se dive sluge Sare;
S pogledom na nju liježu,
Pak bude se i spriježu.
„Magari”, reče magare,
Poslušno dijete Hagare.

Druga večer u Cataniji. Na cimeru restorana Antica Sicilia da Paolo – odlučili smo, naime, utvrditi jučerašnje gradivo – izrezanog u obliku Sicilije stoje podaci o Ostariji, naznačena je Etna, a na dnu ploče piše „companatico”. Konobar objašnjava kako je to lokalni izraz koji označava sve stvari s kruhom – „con pane”.

U apartmanu Bedda su regule stroge; za pušenje u sobi, za gubitak ključeva, za neisključivanje svjetla i klima uređaja – penali su uvijek po 50 eura.

Listam tv-programe, na jednom lokalnom kanalu otkrivam komičarske nastupe uživo – neka vrsta varijetea. Robusna žena priča šalu o muškim putnicima, zašto su oni istraživači… Kolumbo i ostali otkrili to što su otkrili

Četvrtak, 24. listopada

Odlazak do autobusnog terminala ujedno je i zadnja šetnja Catanijom. Prokletstvo turizma – biti na destinaciji koju posjećuješ prekratko. Biramo, ispomažući se mapom grada, ulice kojima još nismo prošli te se nađosmo na tihom trgu ispred kazališne zgrade. Prilazimo joj s boka, ulicom s lijepim popločenjem. Na neobaroknoj fasadi – bočno u odnosu na zastave Italije i Europske unije – rukom ispisana parola (crvenim, velikim slovima): „Una citta senza teatro e musica e una citta senza cultura”. Zvuči kao sindikalna poruka. Opravdana.

Približavanje Siracusi obilježila je velika industrijska zona, prilično oronulo, smještena uz obalu. I solane, ako sam dobro zapazio. Među prvim višekatnicama na ulasku u grad prevladavaju betonske balkonske ograde. Zapažamo da autobus vozi ulicom u kojoj je adresa našega smještaja pa stoga silazimo i prije zadnje postaje. S prikolicama mimoilazimo skupinu koja čeka gradsku liniju. Tu su dvije zgodne crnkinje. Ona u europskoj odjeći obraća se drugoj u afričkoj odjeći s muslimanskom maramom na glavi: „Capito? Speak english?” Njihove djevojčice, predškolskoga uzrasta, su poput lutkica krupnih očiju i čvrste kose.

Grčke filozofe ovdje ne zaboravljaju; ulice nose njihova imena. Via Demostene, Via Senofonte, malecka Via Cicerone, nevelika Via Aristotele, dijagonalna Via Socrate i najveća, s našim B&B, Viale Teocrito (poslije sam još uočio Via Pausania – valjda po geografu; i Via Timeo – Platonov dijalog?). No zar Platon, Heraklit nisu zavrijedili ulicu? Tu je i veliko svetište Basilica Santuario Madonna delle Lacrime. Dominantna građevina, kružnoga tlocrta i silovite elevacije podržane s dvadeset i dvije kontrafore, 22 ogoljela rebra. Nalikuje na ogroman šator, doduše betonski.

Pronalazimo adresu i smještamo se u Kuću snova; La Maison des Reves; tu je i Birra Moretti za potpuniji osjećaj rasterećenja.

Nakon kratkoga predaha, spremni smo za nova „osvajanja”. Pješacima se nudi plan grada izveden u keramičkim pločicama; efektno, tek malko nejasno kad treba potražiti neku ulicu u gustoj, a sitnoj mreži.

Arheološki park Neapolis – velik, prostran, tek donekle uređen i očigledno prepun budućih otkrića – dočekao nas je u oblačno poslijepodne s malo posjetitelja. Obilazimo zarasli rimski amfiteatar, jedan od najvećih.

U parku je toliko neobičnih struktura, nastalih djelovanjem prirode i čovjeka, koje pogoduju za mitološko kazivanje. Jedna od njih je stijena, sva oštra i nazubljena, koja izdvojena strši iznad šumskoga gaja, tek u daljini izdiže se, odasvud vidljiv, Santuario. Odlazimo do ogromnoga Grčkoga teatra koji se i danas koristi za predstave. Na zaravni iznad njegova gornjeg dijela izdubljene su stijene; tu je i izvor vode pod lučnim kamenim svodom, zasigurno obitavalište neke prelijepe nimfe. Odozgo se kao na dlanu vidi kako su stari Grci iskoristili ovaj teren i prilagodili mu svoju impresivnu arhitektonsku intervenciju. Međutim, nije to sve. Spuštamo se u niže smješteni, pokrajnji šumoviti predio. Oznaka nas usmjerava prema Dionizovom uhu (odnosi se na lokalnog tiranina, ne na božanstvo). Izduženi otvor u stijeni, koji na vrhu završava poput špičastoga uha vilenjaka, produžuje se duboko u unutrašnjost, k tome i zavija kao ušna pužnica. Ulazimo i očuđenje samo raste. Visoki glatki zidovi, pri vrhu se smjestili krilaši, jato malenih letača (golubovi, valjda), a gigantski slušni kanal samo se nastavlja. Glasovi se uzdižu uza zidove, putuju i vraćaju u saltu jeke. Nevjerica. Zar toga još ima? Pa koliko je to duboko!? I stalno se krećemo u zavoju, sumrak prelazi u potpunu tamu jer ni ulaz se više ne vidi. Navodno je Caravaggio tu latomiju (kamenolom) nazvao Dionizovim uhom, inače su je zvali „spilja koja govori”.

Staze su uređene, prolazimo ispod stijene – još jedne zafrkancije koju je čovjek u kombinaciji s prirodom ovdje u obilju izveo. Pa kako tu ne vidjeti prisutnost nadljudskih sila u obliku demona i svih drugih bića koja moraju poslužiti u pripovijedanju svake iole slobodnije mašte. Onu izdvojenu stijenu koju smo promatrali odozgo, sad gledamo odozdo, pretpostavljam da je tako stajala i prije dvije, i prije tri tisuće godina. Što li se je i koliko izmijenilo?

Oltar Hierona, najveći žrtvenik u Magni Grecii iz 3. stoljeća prije Krista, zadnji je spomenik kojem smo posvetili pozornost prije odlaska iz Neapolisa. Teško je zamisliti kako su na ovome sada tihom mjestu (od građevine su ostali samo temelji u živoj stijeni) nekada žrtvovali – dakle, klali – na stotine bikova.

Upućujemo se prema Ortigiji, povijesnom centru Siracuse, prisiljeni zaklanjati se kišobranima. Iznenađuje me kako cijelim putem vidimo isključivo arhitelturu 20. stoljeća. Zar između ostataka antičkoga svijeta i povijesnoga središta ništa nije bilo građeno na tome prostoru kroz sva ta stoljeća? Možda ipak ne gledam dovoljno pažljivo pa griješim. Nailazimo ne jednu nimalo ugodnu kružnu građevinu; izgleda militantno premda je sakralni objekt, Chiesa di San Tommaso al Pantheon. Izgrađena 1919. kao komemoracija žrtava 1. svjetskog rata, primjer je modernističke arhitekture. Lako moguće da joj je interijer zanimljiviji, a zasigurno to vrijedi za terasu na njenome vrhu, s koje se uzdiže zvonik. Na fasadi je i brončana ploča označena IV. Nov. MCMLXVI.

Nakon Piazze Pantheon i susjednoga, geometrijski uređenoga parka (Parco del Foro Siracusano), dolazimo do gradnje 19. stoljeća. I opet je tu Corso Umberto I; vodi pravocrtno do mosta: Ponte Umbertino. S njega se, u smjeru nedalekoga susjednog mosta, Ponte Santa Lucia, širi mol. I tu otkrivamo spomenik najslavnijemu Sirakužaninu (u pozadini Palazzo delle Poste). Brončani vitki Arhimed u ispruženoj desnici drži disk (alegorija na onu priču o paljenju neprijateljskih brodova zrcalima) dok elegantno stoji na razvijenom postamentu, evokaciji igre Stomachion. I ovdje nas prate kruzeri; kojih dvjestotinjak metara udaljen jedan je pristao uz mol.

U Ortigiji se danas, kako stoji na ploči uz plan grada, uglavnom vidi 18. stoljeće što je posljedica potesa 1693. Ono što je ostalo od Apolonova hrama nije mnogo, ali i tih nekoliko stupova – većina tek dijelom sačuvana, a samo jedan par u punoj visini s dorskim kapitelima i fragmentom zida koji ih povezuje – izaziva strahopoštovanje. Iznenađuje me kako su blizu jedan drugome postavljeni.

Crkva Sv. Petra Apostola najstarija je crkva ne samo u Siracusi, nego – kako se tu tvrdi – i na svijetu; počeci su joj u 326. godini, no stoljeća su ostavila svoje tragove. Danas je u njoj muzej privatno upravljan pa je i plaćanje ulaznice neizbježno. Tvrdnja o najstarijoj crkvi na svijetu podsjetila me na splitsku katedralu i naša uvjerenja – točnije, uvjeravanja – o najstarijoj katedrali na svijetu. Sirakusa je grad legendi – kaže u knjizi s tim naslovom Jeremy Dummett i konstatira: ona je slava Sicilije (A Glory of Sicily). U antičko doba najbogatiji i najmoćniji grad na Siciliji.

Spušta se večer i nastojimo doći do ruba otoka; do obale se uvijek mora doći da se pogled umije u moru i da se nagleda daljina. Ulična je rasvjeta upaljena, osim uobičajenih lampi, tu su i svjetiljke instalirane u tlo, smještene uz same zidove. Takva rasvjeta stvara izrazito sceničan dojam, kao da prolazimo između kulisa prema modrini, još svijetloj, no koju ubrzano nagriza sumrak. I tu smo, na obali ispred koje su se odvile slavne bitke, najpoznatija je ona u kojoj je svojim izumima sudjelovao Arhimed. Uspinjemo se na fortifikaciju koja je sada dugačka šetnica. U Sirakuzi se, s onu stranu zaljeva, pale topla svjetla pod oblacima zastrtim nebom, još uvijek svjetlijim od neprozirnog, već i uzburkanog mora.

Vrludamo ulicama Ortigie, zagledamo u pitoresknu konobu Piatti Tipici Siciliani, s obje strane ulaza na vanjskim zidovima vise ribarske mreže u kojima su uhvaćena nanizana svjetlašca koja tvore elektrificirane girlande. Pa ipak, tek na potezu kojim se s Ortigie prelazi na kopno Sicilije – dakle, izvan staroga povijesnog dijela – odabiremo restoran Cristina i naručujemo jela evokativnih naziva: Pasta Norma & Bridge salata (bresaola).

Noć je u međuvremenu stasala i dok prelazimo most Umbertino možemo doživjeti doista maestralno rasvijetljene urbane sadržaje; posebno se izdvaja zgrada nekadašnje pošte, a danas Ortea Palace Luxury Hotel. I netom smo prošli uski morski tjesnac, kadli se sruči pljusak. U veoma nezgodnom trenutku; do stana nam nije blizu, a ne vidimo kamo se skloniti. Pljusak je ubrzo stvorio bujice po ulicama, u nekoliko smo navrata zagazili u vodu; vjetar jača, sve je teže držati kišobran koji nas ionako slabo štiti. Da nema svjetla na vrhu tornja bazilike svetišta Madonnae delle Lacrime koji nas usmjerava u dubokom sivilu ovoga trenutka kao što svjetionik usmjerava brod u oluji, bilo bi nam daleko teže odlučiti se u koju ulicu skrenuti. No uskoro sam potpuno siguran da dobro idemo, samo trebat će nam još dosta da stignemo, a vjetar i kiša nimalo ne jenjavaju (kasnije ćemo saznati da je to nevrijeme uzrokovalo dosta problema širom Sicilije).

Napokon u sobi. Oslobađamo se mokre odjeće. Ljiljanu hvata vrućica. Razboljeti se na putu dvostruko je nezgodno, no Ljiljana je uvjerena da će se brzo oporaviti, i to se je, začudo, doista dogodilo.

Valja nam organizirati nastavak putovanja. Pokazuje se da iz Sirakuze do Agrigenta nije jednostavno kako smo se nadali gledajući, ali ne dovoljno podrobno, zemljovid Sicilije. Ne može se naprijed, nego moramo nazad preko Catanije (podsjetilo me to na krčku situaciju, dakako, u manjem mjerilu; iz Baške u Staru Bašku ne možete kako prvi pogled na kartu sugerira, nego morate naokolo).

Petak, 25. listopada

Doručak u apartmanu. I ovdje su se domaćini potrudili da zadovoljstvo gostiju bude upotpunjeno ukusnim zalogajem. Na Ljiljanin kompliment kako je kolač veoma ukusan, mladić koji vodi poslove odgovara: „Moja mama najbolje kuha!” Lijepo, i vrlo talijanski.

Svanuo je prilično tmuran dan obilježen sitnom kišom, začinjenom povremenim udarima vjetra. Odlučujemo otići ponovno na Ortigiu jer toliko toga nismo stigli obići. To znači, svjesni smo toga, da, po svemu sudeći, vidjeti nećemo ni Arheološki park koji nam je doslovce prekoputa (na letku pod naslovom Cosa visitare a Siracusa e dintorni piše 39 m), ni Santuario (83 m) – za koji sam si jučer u prolazu rekao da ću ga svakako posjetiti, ni razne katakombe (na nekoliko stotina metara).

Tjesnac prelazimo mostom Santa Lucia; pozdrav Arhimedu; stihiće šaljem Aleksu:

U Sirakuzi
Arhimed stari
sve točno skuži.
No vojnik ne mari;
Njegovi mu kruzi
ko rupa u bari!

Na Piazzi Archimede skulpturalna je cjelina Fontana di Diana, božice koja je u grčko doba bila zaštitinica grada. Čitav ansambl je dobro smješten, pa ipak osjeća se da nije sasvim srastao sa sredinom u kojoj se zatekao početkom 20. stoljeća. Međutim, dolazak na Piazzu del Duomo, susret s grandioznim pročeljem katedrale, iznimno nas se dojmio. Dvostruki stupovi u dva reda s korintskim kapitelima izbačeni su snažno u prostor prema trgu, prema svakome tko se približava portalu te je zato fasada veoma reljefna. Bogorodičin kip u središnjoj niši flankiraju na uličnoj razini sveti Petar i Pavao – po predaji obojica su boravili u Sirakuzi, a iznad njih sv. Marcijan i sv. Lucija (kasnije sam zapazio da je engleska Wikipedia krivo identificirala sv. Marcijana; zamijenjen je za sv. Pavla). Interijer nije toliko razmetljiv, no svakako je jedinstven. Naime, stupovi dorskoga reda, kao ostaci grčkoga hrama posvećenog Ateni, ugrađeni su u kršćansku crkvu i čine je apsolutno neponovljivom.

Chiesa di Santa Lucia alla Badia nalazi se kojih stotinjak metara dalje. U njoj je izložena Caravaggiova kompozicija Pokop sv. Lucije. Tu je, za razliku od drugih izložbenih prostora, strogo zabranjeno fotografiranje.

Caravaggiov je slikarski genij predstavljen i na maloj izložbi nasuprot katedrale pod nazivom „Sicilijanski oltari”. Zapaženo je kako se čudima i otkrovenjima kao temama na svojim kompozicijama bavi intenzivno tek u svom post-rimskom periodu što je dovedeno u vezu s činjenicom da je u Napulju preživio napad ubojice. Doživio je to čudom za koje je zaslužan Bog, poput čuda kada On podiže Lazara iz mrtvih. Za njega je to bio – tumači nam tekst – „znak kako je njegov poziv ne samo Bogom određen, nego je od iznimne važnosti.”

Ponovo smo došli do ruba grada; sivi, kišni dan – negdje pred samo podne – dopratio nas je do obale. Da ne stojimo neupućeni, pobrinula se informativna ploča pored koje smo se zatekli. Nadasve primjerenim učini mi se ton kojim se pisac obraća: „Stani, lutajući putniče: divi se ovim vodama u koje utječu svete rijeke najljepšega od grčkih gradova: Sirakuze” (takvim ga je nazvao Ciceron). I doista je autor teksta, ne podilazeći čitatelju, već zahtijevajući od njega poznavanje konteksta i likova klasične povijesti, uvjerljivo sažeo antičke dane ovoga grada. Ispred nas je, dakle, Veliki zaljev u kojem su krajem 5. st. prije Krista Sirakužani razorili atensku flotu; ni drugi osvajači nisu uspijevali zagospodariti „ovim svetim vodama u kojima su se Aretusa i Alfeus sjedinili kao ljubavnici” (Temenite); i rimska je vojska stradavala pred gradom čijoj je obrani tako učinkovito pridonosio Arhimed. Pa ipak, 212 prije Krista grad je osvojen te je nakon 523 godine slave izgubio svoju neovisnost.

Samo mjesto utoka rijeke u more, lokacija na kojoj je došlo do mitološkoga sjedinjenja nimfe i riječnoga boga, veoma je ukusno arhitektonski i hortikulturno oblikovano. Perimetar konkavnoga zida – barem tri metra visokog, na koji se nadovezuje željezna ograda – ukrašena bogatim puzavicama, zatvara vodenu površinu usred koje raste raskošan, izgledom reć’ bi, čaroban grm, dok uokolo plove bijele i sive patkice. I do same razine vode moguće se je spustiti željeznim ljestvama (no moguće da je to i zabranjeno).

Kiša je zastala, sramežljivo se na trenutak ukazalo sunce. Produžujemo do utvrde Maniace, izbačene u more i naročito izložene vjetrovima čiji udari opet jačaju. Široko, sitnim šljunkom prekrito dvorište vojne utvrde, krute zidine sa snažnim bastionima čija je površina razigrana raznobojnim kamenim blokovima. Po sredini fino profiliran portal od plememenitijega svijetlo sivoga kamena. A kad smo prošli još jedno, unutarnje dvorište, ušli smo u prostor moćne arhitekture; ponad floralno elaboriranih kapitela, sa stupova ojačanima čeličnim utegama – desetak tako raspoređenih obruča postaje svojim ritmom i estetski, ne više samo funkcionalni, doprinos ukupnoj ornamentici – račvaju se gotički lukovi, podupirući visoki, dijelom očito restaurirani svod.

U suterenu se nadovezuju lučni prolazi kroz metarski debele zidove. Penjemo se na terasu utvrde; izloženost vjetru ovdje je potpuna. Hudi se oluja, huči i tjera nas izazivajući: Hajde, usudi se ovdje zastati, da te vidim!

Već na povratku, u jednoj pobočnoj dvorani, slika velikih dimenzija u kamenom okviru: „Glavosijek sv. Ivana”.
I u sklopu ove utvrde nalazi se izložba muzejski prikazanih eksponata; poprsje Hekula (?) s glavom barem šest puta većom od ljudske. I par brončanih ovnova.

I opet nam zov još nedoživljenih pogleda ne da mira; dođite, pogledajte što se odavdje može vidjeti. Uspinjemo se na još jednu terasu. Uz sve snažniji vjetar i kišu koja je opet krenula, to nije bila – s pozicije zdravlja – pametna odluka. Međutim, s pozicije doživljajnog impusa, koji je poput teško utažive gladi, bila je neizbježna. I ispunjavajuća. Da, potrebno je s vremena na vrijeme podsjetiti se kako nije moguće sve vidjeti.

Potraga za suvenirima, tim suvišnim, a opet tako važnim znakom pažnje; za onaj trenutak kada ga darujemo; jer što bismo ako ga nemamo? Tipičan sicilijanski suvenir je Trinakrija (u doba Risorgimenta i sam su otok tako nazivali), simbol zabilježen baš na sirakuškoj kovanici iz 4. stoljeća prije krista. Nalazi se i na sicilijanskoj (najdugovječnijoj?) zastavi.

Akutno zdravstveno stanje natjeralo nas je i na posjet ljekarni.

Večera u Cristini. Ne možemo kao jučer večerati na terasi, sada smo unutra, u restoranu koji se nije mijenjao, tako mi izgleda, zadnjih četrdeset godina. Tortellini da nam zagriju hladan dan.

Subota, 26. listopada

Nešto prije devet sati kreće nam autobus. Nakon dva kišna, osvanuo je lijep dan. Napuštamo grad u kojem smo toliko toga još trebali vidjeti, ali… kao i uvijek, stara priča.

Sat i pol putovanja i stižemo u Cataniju. Ponovo prolazimo pored Chiesa di San Placido. Sada je gledamo kroz prozor zastrt kišnim kapima. Presjedamo u drugi autobus kojim ćemo do Agrigenta. Isprva nas prate tamni oblaci; sa zanimanjem promatram krajolik (to je Belpasso). Tamne su zamijenili bijeli poput vate oblaci. Ponegdje su rastegnute plastične folije velikih dimenzija (prolazimo predjelom, točnije provincijom, pod nazivom Enna); njima su prekriveni nasadi, a nalikuju opnokrilcima koji ih štite. Obrađenost zemlje je zamjetna; ne samo nizine, nego i padine, ponegdje prilično strme. Na jednoj lokaciji (u Serradifalcu) zapažam obrađeno polje koje se sužava na širinu jednoga metar, ali i tu su i dalje zasadi.

Zalazimo u gradić Caltanisettu; to je usputna postaja. Predio je veoma brdovit. Do gradića Canicatti valja skrenuti i vratiti se na glavnu prometnicu. Na poljani na rubu urbane gradnje ugledamo Happy Circus; još, dakle, postoje. Već ih odavno nisam vidio.

Ulazak u Agrigento je neobičan. Autocesta je na vijugavim vijaduktima što znači da se vozimo iznad šuma. Pred samim gradom to je čitava mreža prometnica koje se ukrštaju i prolaze jedna ispod ili iznad druge. Kako li krošnje podnose sve to ludilo od zujanja i brujanja vozila? Naizgled spokojno.

Malo poslije dva stižemo u Agrigento, a pola sata kasnije, nakon šetnje po ugodno toplom vremenu, u apartmanu smo Palazzo del Teatro. Naziv sobe Liola. Tu su još i Pirandello, Il Viaggio, La Canderola, Bellavita room… Čitav apartman je izrazito teatralno uređen. Posvuda štuko-dekoracija, trompe-l’oeil s perspektivnim vedutama vedrih krajolika, velike i šarene, porculanske glave – le Teste di Moro – maura i ljubovce mu. Ti ljupko strašni simboli ljubavi, ljubomore i osvete posvuda su, prave sicilijanske ikone. Kako im nisu već dosadile i dojadile!?

Nimalo iznenađujuće, Pirandello je apsolutno najeksploatiraniji povijesni lik u Agrigentu. A sada smo u pokrajnjoj ulici, Vicolo Teatro, tik do kazališta. Ispred je, dakako, Piazza Luigi Pirandello. Zgodno: Vicolo picolo.

Vremena je malo, idemo još danas u Dolinu hramova, Vale dei templi.

I ovdje je glavna ulica Via Atenea; od kazališta vodi nas do ruba povijesnoga dijela grada. Dojam je, sudeći po fasadama, da je Agrigento izrazito okerast grad. Na rubnom prostoru koji započinje gdje se Atenea spaja s Via Roma, odnosno Piazzale Vittorio Emanuele, u smjeru autobusnog terminala, parkiralište je omeđeno visokim žardinijerama u raznobojnim porculanskim pločicama s porukama; “Basta che lei si metta a gridare in faccia a tutti la verita. Nessuno ci crede, e tutti la prendono per pazza!” “Tutti i pazzi sono sempre armati d’una continua vigile diffidenza.” „La vita con si spiega si vive.” Citati?!

Malo poslije četiri stigli smo na najsačuvaniji i najpoznatiji lokalitet Magnae Grecae te u sljedeća dva sata s divljenjem prolazili turističkom stazom, obilazili arhitektonske i skulpturalne spomenike, doživljavali prirodu terena. Doista, ne radi se samo o estetskom užitku, koliko o strahopoštovanju koje neizbježno izazivaju ostaci te drevne gradogradnje. Između antike i naših dana vrijeme nije ispunjeno prazninom, ovdje se živjelo također, ali zahvati nisu bili takvoga zamaha; vidimo rezultate dubljenja stijena u koje su se useljavali kršćani (preciznije, paleokršćani) tijekom kasne antike i ranoga srednjeg vijeka. Dok je klasično razdoblje gradilo i podizalo, oni su tipično kopali po onome što su zatekli. Arheologija je uradila veliki posao, interpretacija je nenametljivo prisutna, primjereno informativna. Rekonstruirana su vozila; ogromni vagon, il carro, dizalicu. Da, gradili su za Bogove kako su, pogađajući suštinu, autori nazvali izložbu na otvorenome: Costruire per gli Dei. Drugačije nije moguće.

Krenuli smo od najviše točke, od Herina hrama (premda nije pouzdano je li doista toj božici posvećen) koji se, ovako suncem obasjan, pokazuje u boji meda s cimetom. Usred ovih čuda, rasprostrtih na tisuću tristo hektara (najveća arheološka lokacija na svijetu); preciznije, između Concordijina i Heraklova hrama smjestila se skladna vila s divnim – a kakav bi drukčije i mogao biti? – vrtom. To je Vila Aurea, rezidencija Sira Alexandera Hardcastlea koji je dvadesetih godina 20. stoljeća financirao arheološka iskapanja.

Ispred Concordijina hrama brončana skulptura paloga Ikara – odložena na pijesku, bez ikakova pijedestala, štoviše, bez čitavih udova, kao da je nastradali namjernik iz davnih dana – rad našega znanca iz Pompeja, poljskoga kipara Igora Mitoraja; i ovaj put izveden i postavljen/izložen s mnogo razumijevanja.

Ostaci Zeusova hrama, toliko grandiozno zamišljenog i započetog da nikad, čini se, nije bio dovršen (doduše, tome su i potresi i osvajači pridonijeli). Neću navoditi dimenzije, lako ih je naći. Jedan od telamona leži prilično cjelovit, u osam izduženih koraka prolazim pored njega, od glave mu do stopala. I sunčev disk se upravo spušta; s moje pozicije izgleda kao da će naleći na plintu ponad gigantove glave.

Četiri usamljena dorska stupa jedino je što je ostalo od Hrama Dioskura. Poput zuba koji se ne da, oni drže svoj ćošak zida.

Kušamo pokoju maslinu. Pišem prijatelj poruku, popraćenu s dvije-tri fotke: „Posvuda isprobavamo nove stare sorte za Kornate. 😉 – Uh, što su trpke; amare e troppo dure! 😉 – Neće našem Ivi – kaže Lili – one jako stimat. 😉 Ostavi ih bolje i šalji molti bacci iz Paese delle stelle :)”

Akragas – Agrigentum – Girgenti – Agrigento

Već je zanoćalo, došli smo do nasuprotnog ulaza u park i ostaje nam čekati autobus koji će nas vratiti u grad živih. Tu je kućica na kotačima, prodaju se zalogaji i napitci raznih boja (zelena tekućina, crvena). CaffeMizzica, gusto siciliano. Gutljaj jednog – ne valja; pa drugog – ma kakvi. Bibite odvratne.

Ljiljana se zapričala s Talijankom koja ističe: “Ho sette figli.”

Zahladilo je, bus stiže za pola sata. Tu je i mladi Francuz, ne snalazi se najbolje; ne govori talijanski, a ni engleski mu nije nešto. A opet, zapravo se sasvim dobro snalazi; proputovao je svašta (nabraja gdje je bio) i proputovat će još mnogo.

U sklopu stroge poštanske palače u Agrigentu, u pozadini konveksno postavljenih stubova, spomenik Palima; arhitektura i skulptura fašitičkoga razdoblja. Umjetničke realizacije sačuvali su od reakcija na poguban, propali režim.

Danas pusta ulica, ugodno je oživjela navečer; kao da su svi stanovnici izašli u šetnju. Via Atenea u posjedu je pješaka (barem navečer, u svakom slučaju); ulična je rasvjeta s pažnjom i znanjem provedena, a izlozi s poznatim markama – u ovom relativno malom gradu – ukusno uređeni.

Odabiremo restoran U’Strittu di Sant’Anna (u pojašnjenju: Trattoria, Pizzeria Urbana!), na ulici, dakako. Tridesetak korka niže je Camera di Commercio Industria Artigianato e Agricoltura; njihova Gospodarska komora. Neogotička je to građevina; nekako ne pripada ovamo, izgleda mi nelijepom. Užurbani bradonja bira nam stol, ne možemo za onaj koji smo prvo zapazili. Naručujem jelo koje se zove Bac bac; pokazuje se da je to isto što i Bridge u Sirakuzi.

Utjecaj informacija skupljenih preko Trip Advisora i sličnih stranica, doveo nas je do slastičarnice Le cuspidi koja je, eto, svoj djelić slave stekla u virtualnom prostoru. I doista, gužva za njihovim delicijama, iznad svega sladoledom – i napose onim s pistachijem – je velika, mladi se (ali i stariji) okupljaju poput pčelica što oblijeću med.

Kako se bližimo našem apartmanu, u satu prije ponoći Atenea se uglavnom ispraznila, no kazališna rasvjeta i dalje stvara vizualnu ugodu. Na povratku zapažam, Između ostalih prodavaonica, i CannabisPocket Automatic Store s ponudom: Prezzi e descrizione dei prodotti cannabis pocket (Black, Grey, Red i Brown light).

Nedjelja, 27. listopada

Vedro nedjeljno jutro. Prije odlaska iz Agrigenta imamo dovoljno vremena (nepuna dva sata) da potražimo katedralu posvećenu svetom Gerlandu, opskurnom liku, prvom post-saracenskom biskupu iz 12. stoljeća, kojemu se i danas usrdno mole da ih zaštiti od nevolja i prirodnih katastrofa. Crkva je smještena na vrhu brijega, do nje se uspinjemo kroz ispresijecane male ulice. Do portala vode široke – koliko su fasada i zvonik zajedno široki – stube dugačkoga stubišta. Na oplošju suživot od romanike do baroka; bočni lukovi s velikim oštećenjima. U brošuri čitam o Srećku Mučeniku.

Na nevelikom trgu automobili parkirani u četiri reda.

Nema nam druge, moramo se vratiti. U jednoj od zakutnih ulica slikovit detalj; na tri, u crveno obojane stube (na njima i pokoji naslikani cvjetić, pored onih što rastu u žardinjerama te biljčica iz procijepa) koje vode do oronulih drvenih vrata, napisano je bijelim kitnjastim slovima La Bellezza / salvera’ / il mondo. Kako se jako ta fraza Dostojevskoga ucijepila u osjetljive duše širom svijeta. A zašto umjesto budućeg vremena – „spasit će” – ne koristimo izraz „spašava”!?

I opet posvuda Le teste dei moro – Morčići.

Blesavo mi je što nisam stigao potražiti Pirandella (Casa, Biblioteca Museo).
Još jedan prolazak po Via Ateneo. Spomen-ploča posvećena znanstveniku rođenu u ovoj kući: Michele Fodera. Prekrasno lice ozbiljne ljepotice na crno-bijeloj fotografiji.

Ispraća nas vedar dan. Do kolodvora Agrigento Centrale, uredne klasicističke fasade, stižemo malo prije deset. Vlakovi su etažu niže; do nje se spuštamo liftom. Portret Don Bosca i malo dalje tekst na mramornoj ploči koji komemorira posjet Ivana Pavla II i njegove riječi: Saluto Te, Agrigento, citta di antichissima civilta, madres di menti eccelse e di cuori generosi!… s nadnevkom 8. svibnja 1993. Tu je i zanimljiva brončana skulptura, plitka poput reljefa.

U Palermo stižemo u podne i četvrt. Odmah po izlasku iz kolodvorske zgrade dočekuje nas Vittorio Emanuele II, Padre della Patria, na konjaničkom spomeniku. U laganom tempu što ga nameću kotači naših kofera, kotrljajuće prtljage (prisjećam se da me je u osnovnoj školi jedna nastavnica običavala zvati Nikolica s prikolicom), usmjeravamo se – pomoću mape grada/Google karte/raspitivanja kod prolaznika – prema našem prenoćištu. Trenutak kada nam se ukazala katedrala, točnije rečeno razotkrila u nekoliko koraka (do tada je pogled na nju priječila uglovnica), bio je poput otkrivenja. Nema veze što smo je viđali na fotografijama i snimkama; sada je, ovako raskošna i veličanstvena, s uređenim i ograđenim dvorištem ispred njene dugačke južne strane, kao moćna silueta u pozadini, prošarana čipkastim ornamentom i čitkim arhitektonskim oblicima, zaorila: stoj! zastani i divi se.

Nepunih sat vremena nakon Garibaldijeve dobroošlice, dospijevamo pred ulaz B&B smještaja Federico Secondo. U uskom dvorištu nalazi se ostakljeni lift, svaki djelić prostora optimalno je iskorišten. I tu imamo čistu, ugodnu sobu.

U sljedećih sedam do osam sati naše turističke noge, pogonjene znatiželjnim očima, ispresijecale su centar Palerma uzduž i poprijeko. Prvo smo prišli katedrali s istočne strane, na trg iza apside, s tankim, visokim palmama. Na konveksnom se oplošju, flankiranom tankim tornjevima, rasprostire dinamični sklad točaka, linija, geometrijskih likova. Prvo zagledanje u interijer katedrale; iluzionistička slika na bačvastom svodu prelazi preko klasicistički podijeljene konkavne plohe. Eksterijer mi je u prednosti. Za kratki predah sjedamo na Piazza Bologni pored elegantnoga spomenika Karlu V. (kralj u čijim zemljama sunce nikada ne zalazi posjetio je Siciliju!), nasuprot Palazzo Riso u kojemu je muzej suvremene umjetnosti te uzimamo tipičnu slasticu – cannolo siciliano. Čitam u meniju: „Piana degli albanesi, a 24km da Palermo, e’ la patria del cannolo siciliano. Questo grazie all’abilita dei pasticceri pianesi e grazie soprattutto ala qualita della ricotta fatta con il latte di pecore allevate su un altopiano a circa 800 mt di altitudine. Nato come dolce di carnevale, il cannolo una volta era disponibile solo in inverno e in primavera. Oggi e diventato il dolce simbolo della pasticceria palermitana, diponibile, dunque, tutti i giorni.” Dakle, Albanska ravan – ako doslovno prevedemo – je naseljena Albancima izbjeglim pred otomanskom vojskom krajem 15. stoljeća. I zanimljivo da je njihova slastica postalo jedno od kulinarskih obilježja Sicilije.

U prolazu zapažam No Mafia Memorial, međutim ne želimo na to trošiti vrijeme. Inače, čini se da mafije više nema ili, naprotiv, baš to što je nema na ulicama pokazuje njenu dugu ruku u pozadini.

Dolazimo do trga Quattro Canti – veoma skladno, no i nekako teatarski operetno rješenje – koji će nam tijekom dva dana postati jedan od ključnih orijentira u ovladavanju geografijom grada (tu se presijecaju Corso Vittorio Emanuele i Via Maqueda). Obilazimo kompleks koji okružuje Piazzu Pretoriju i preveliku fontanu po kojoj je nazivaju i Piazza Della Vergogna (Trg srama). Nadimak joj je, navodno, nadjenut zbog bojnih nagih skulptura – nimfi, satira i sirena. S obzirom na veličinu trga doista zauzima neproporcionalno velik dio površine – upravo razmetljivo. Vrtimo se u krug; tu je crkva San Cataldo iz 12. stoljeća. Kud se prije okrenuti? Pa opet, na svega nekoliko koraka, crkva Santa Maria dell’ Ammiraglio (zvana Martorana, konkatedrala eparhije Piana degli Albanesi); danas pripada pod UNESCO-ovu zaštitu koja uključuje devet građevina pod nazivom „Arapsko-normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalu i Monrealeu” kao „izniman primjer socio-kulturološkog sinkretizma između Zapada, Bizanta i islamske kulture.”

Zamoreni tolikom spomeničkom koncentracijom okrećemo se dnevnom uličnom ritmu; u laganoj kočiji koju vuče jedan dorat sjedi troje-četvero djece. Kočijaš je u kratkim crvenim hlačama, djevojčice zagledane u mobitel.

Ljiljana tvrdi da je kušala najukusniju arancinu ikada.

Izbijamo na obalu, evo nas u marini, duž šetnice drvored palmi. (Houseboat pod nazivom Dvi Marije!?)

Bočne stranice peterokatnica čitavom površinom prekrivene fotografski preciznim muralima. Pored tamnopute, u crveni rubac umotane ženske glave, na sljedećoj vidimo ruke koje drže zdjelu – u njoj kruna na lubanji, koplja, maslinova grančica, plamne…) – s natpisom suos devorat alienos nutrit (jede svoje ljude, hrani tuđince); povezano je to s legendom o geniju Palerma, poganskome zaštitniku grada (Sv. Rozalija je vjerska zaštitnica).

Nailazimo na crkvu Presvetoga Trojstva ‘la Magione’. Mir koji osjećam ispred i unutar ove građevine nije poput onoga koje pružaju kasnije nastale bogomolje. Oporost ovih osamsto godina starih zidova je nadmoćna, neporecivo uvjerljiva, svjetlost u prevladavajućoj tami unutrašnjosti snažno mistična.

Povratkom na Trg Pretoria, odnosno Quattro Canti obišli smo ukrug pravokutnika što ga čini povijesna četvrt Kalsa. I upravu tu, iz Via Maqueda ulazimo u bakorno remek-djelo, paradno u izrazu, crkvu San Giuseppe dei Teatini; upravo se odvija obred – popraćen crkvenim napjevom koji odjekuje u akustičnom golemom prostoru – za svega šačicu vjernika. Uz jedan bočni oltar izloženo je nekoliko jadnih likovnih ostvarenja (piše da je to Collettiva S? Dedicata A P. P. Puglisi; posvećeno, dakle, svećeniku koga je mafija ubila 1993. i prva je njihova žrtva koja je proglašena blaženom) na sramotu naše suvremenosti.

Kupola crkve, obložena žutim i zelenim pločicama majolike, jedan je od visinskih orijentira središta ovoga grada.

Šest je poslijepodne i spušta se suton. Usmjerivši se na stranu koju još nismo posjetili, upućujemo se po Via Vittorio E. (Prije ujedinjenja ulica se je, najstarija u gradu, zvala Cassaro.) Preko parkića Ville Bonanno prema Palazzo dei Normani. Ispred kompleksa u kojemu je Comando militare Sicilia, na Piazza del Parlamento, dočekalo nas umjetničko djelo: Acqua Passata, instalacija koja komemorira smrt migranata stradalih 2013. godine pred obalom Lampeduze. Drvena barka, plavičasto osvijetljena odozdo, na njoj siluete s fotografijama nasmiješenih ljudi, pozadi figure stolnoga nogometa u prirodnoj veličini. Sve zajedno groteskno i nadrealno, košmarnom logikom povezano. Na venecijanskom Bijenalu postavljena je instalacija ovakvoga motiva.

Odmah pored je Porta Nuova, gradska vrata manirističkih obilježja, nanovo izgrađena u čast Karla V, koja nam je najdalja točka naših šetnji. Prolazimo kroz vrata kako bismo vidjeli Maure-telamone s druge strane; tu su i vojna vozila, da ne zaboravimo kako živimo u vrijeme globalnoga terorizma.

Ponovo obilazimo Katedralu, njeno je dvorište još otvoreno. Rasvijetljena noću jednako očarava kao i na danjem svjetlu. Zapadno joj je pročelje gotovo neugledno u usporedbi s južnom fasadom.

Slijedeći nečiju preporuku tražimo novootvoreni restoran Trattoria da Toto, samo treba proći povijesnu tržnicu Capo koja noću postaje atraktivna scenografija za akcijske ili neke druge filmove – napose ako je to prvi susret s njome – izgleda pitoreskno, uzbudljivo, „opasno”. Iz teksta La Nostra Storia saznajemo da su otvoreni u lipnju ove godine. Porcija dagnji s prepečenim kruhom, zatim i plodovi mora, pored vina locale, zadovoljili su nepce gladno bogatih okusa.

Teatro Massimo, na Piazza Giuseppe Verdi gdje završava Via Maqueda, još je jedan biser oživljen majstorskom rasvjetom. Stupovi su prekriveni ljubičastim svjetlom, a ostali dijelovi pročelja toplom žutom. Na zabatnoj gredi stoji natpis izveden kapitalom „L’arte rinnova i popoli e ne rivela la vita // Vano delle scene il diletto ove non miri a preparar l’avvenire”. Kazalište je ograđeno (ispred ograde okupljaju se mladi, sjede na stubama) i nije mu moguće prići; zar nema predstava? Na izvješenim transparentima najavljuju se Schumannov oratorij Das Paradies und die Peri te My Fair Lady.

Ponedjeljak, 28. listopada

Domaćini su se prilično potrudili oko uređenja prostora u kojemu se doručkuje; više nego u prethodnim B&B-ima.

Osjećamo se već sigurnima u orijentaciji centrom Palerma; prvo ćemo na Mercato del Capo, moramo ga posjetiti i za dana. Valja nam skrenuti tu kod Chiosco (ili Chioschetto) Beati Paoli, popiti pred nama iscijeđeni Succo di Melograno. Na Piazza della Vergogna nekoliko kočija čeka turiste koji još – a sad je pola jedanaest – još nema, ulica je skoro prazna kad se usporedi s jučerašnjom gužvom.

Vlakom za Cefalu. Kako mi reče Andrej: „Cefalu vrijedi vidjeti”, pa budući da se on ne razmeće velikim riječima, onda je sigurno tomu tako. Međutim, osim po arhitektonskim, srednjovjekovnim spomenicima, Cefalu je nekima poznat i kao lokacija na kojoj je Alister Crowley osnovao svoj duhovni centar, doduše kratkoga vijeka, dok ga Mussolini nije deportirao. Opatija Thelema, zapravo nekakva nevelika kuća, u ruševnom je stanju, sudeći po fotografijama.

Stižemo u pola jedan, u predivnom sunčanom danu. I ovdje je plan grada izveden na keramičkim pločama, kao i u Sirakuzi. Visoke stijene koje su se u dnu pobočnih ulica nadnosile nad grad podjetile su me na Kotor i njegovo gorovito okruženje. Dakako da ni katedrala u Cefalu nipošto nije bez sličnosti s kotorskom. I taman smo se uspeli na plato katedrale, kad se sa trga, tri metra niže, začu melodija Bella ciao na harmonici i uz nju, mnogo tiše, glas tamnoputa, u crveno odjevena muškarca.

Unutrašnjost katedrale pokazuje – za razliku od eksterijera koji je sačuvan u romaničkom slogu (premda je i tu trijem renesansni) – zadivljujući presjek stoljeća; od bizantskih mozaika koji se na svodu prezbiterija dodiruju s baroknim dekoracijama sve do vitraja s kraja 20. stoljeća. Slavni Pantokrator i granitna (?) krstionica iz 12. su stoljeća. Jedan izdvojeni, samostojeći stup; dva lava, poput onih na nedalekoj krstionici, nose bazu; na kapitelu (sa simbolima evanđelista) fragment zida!?

Spuštamo se do plaže (i tu je, vidim u prolazu, u privatnoj zbirci prisutan Caravaggio!); još je velik broj kupača. Kupiti ili ne nekakvu veliku, laganu, dopadljivu tkaninu?

Restorani su smješteni na samom rubu, s njihovih terasa (ili prozora) može se skočiti u more. Takva je i Vecchia Marina na Via Vittorio Emanuele; ne osobito ukusno uređena, što je iskupljeno pogledom na more i gastronomskom (i astronomskom, dakako) platom sireva. Nekoliko koraka dalje nailazimo na srednjovjekovnu praonicu rublja – Lavatoio Medievale Fiume Cefalino / Vasche di un impianto per lavare i panni – smještenu na utoku rječice (“Ovdje teče Cefalino, zdraviji od bilo koje druge rijeke, čistiji od srebra, hladniji od snijega”) u more.

Raspitujemo se na Via Umberto I za smjer prema Dijaninom hramu; ljubazni gospodin pokazuje nam: „Eto, upravo ovuda, po ovoj uskoj ulici. Samo to vam je prilično strmi uspon”. U dvije-tri replike saznajemo da je iz Stockholma, a zime provodi u Cefalu. I krenuli smo k Dijani, ali i odustali na pola puta; prednost dali povratku u Palermo i želji da stignemo posjetiti krov katedrale.

Šarm tržnica sastavljen od šarenila koju stvara obilje ponude, popraćene bukom i mirisima, usred ljudskoga mnoštva – usred gužve u kojoj se susreću život i njegovi izvori u nebrojenim smrtima što ih u vlastitoj vitalnosti, utemeljenoj u vječno žuđeničkim, slinom poticanim trbusima, ne doživljavamo – neodoljiv je mnogima. Ne umanjuju ga izlokane ulice, derutne fasade, sve klimave, često trošne konstrukcije koje služe za izlaganje robe, toga konstatnoga slavlja za naše gladne oči. Kupujemo Pecorino con olive – esenciju Sicilije, reče netko (dakako, za više toga bi se moglo isto reći).

Natpis na radnji: Tipografia Lucchese

U zadnji tren, u pet poslijepodne, uspjeli smo proći kontrolnu točku za ulaz, odnosno izlaz na krov palermske katedrale. Čitavom dužinom sljemena napravljena je visoko ograđena šetnica; pruža se od zapadnoga tornja do kupole i djelomično oko nje s obiju strana. Sumaglica, zalaz sunca kroz sivkaste oblake, prva večernja rasvjeta što osim ulične uključuje i arhitektonsku, smještenu iza raznih stupića i zabata; sve to sudjeluje u stvaranju ozračja za finale turističkih doživljaja. Zagledamo se u bliske pojedinosti; na dohvatu su nam povijesni slogovi, tu su zanimljive sitne figure na vjetrokazima (sveci s aureolama, atribuirani ovcom, perom, kopljem), pa mehaničke naprave vezane za zvona… Zagledamo se u daljine; u trg podno nas, u kupole koje prepoznajemo kao drage znance, u najdalje obzore gdje se pogled zaustavlja na planinama koje okružuju grad te, naravno, na nebosklonu.

Ljiljana zaustavlja pitanjem mladoga, užurbanog fratra; zakočio je naglo, poput noja u trku te, premda nije znao odgovor, požurio je u obližnju trgovinu raspitati se, sve u želji da pomogne namjernicima. Tumačenje je popratio zamasima ruke u širokom rukavu, poput lepeta krila.

Još jedan, završni obilazak večernjega Palerma i gozba kod Kod Tota.

Stihići za moje Konturaše: Iz vrckava Paterma / pozdrave šaljemo, / pale dane šijemo; / valja nam do Konturma.

Razmišljam o jezičnome užitku koji pruža Nabokovljeva proza, a koji je meni najvišega reda; tu u Palermu napisao je pogovor ruskome izdanju svoga romana Lalita – tada još proskribiranoga u SSSR-u, a možda i još ponegdje.

Utorak, 29. listopada

Na putu prema zračnoj luci kroz prozor autobusa ugledasmo Teatro Politeama Garibaldi, točno u trenutku daj je jutarnje sunce provirivalo na rubu monumentalnoga portala. Malo niže ispod razigranoga četveroprega, flankiranoga s po jednim konjanikom sa svake strane. Eto, ni tu nismo stigli zastati. Zapažam profil jedne planine (kod Villagrazia di Carini), prepoznajem u njem strogi profil, ratnički.

U Cinisi (Palermo Airport) još jedan salatasti talijanski obrok, za jutarnji smiješak dobre volje, životne ispunjenosti.

U Trevisu slijećemo u maglu, kišovit je i vjetrovit dan, prilično drastična suprotnost osunčanoj Siciliji koju smo ostavili pred samo dva sata. Zabavljam se malim zalogajima u bistrou Cichetti da Silvia; palenta (na Siciliji je nisam zapazio), ribice, mekušci.

Frendovima šaljem prikladne stihiće:

Ne treba ti viza
da stigneš do Trevisa,
tebi sve što treba
obična tek je cveba.
U tebe ih napretek
svakojakih navek ima;
stoga dragi moj Ami'
jednoj valja dati cvetek.