Bilo je to u Pistoji prije nekih dvadesetak godina, na početku novoga milenija. U crkvi¹ stradaloj od bombardiranja tijekom II. svjetskog rata u čijoj su unutrašnjosti ostavljene porazbacane gromade razrušenog ziđa da opipljivo podsjećaju na ratne strahote. U takvom – arhitektonski snažnom i ruinama zakrčenom – prostoru, nježnost umjetničkoga tkanja Ivana Lackovića Croate pričinjala se osobito krhkom, nekako nezaštićenom. Pored dominantnih kamenih blokova, njegovi su radovi tražili brižnost, blisku i neposrednu poput cvijeta na dlanu.

Na otvorenju se okupila, doduše fragmentarno, kulturna elita drevnoga toskanskog grada. Dojmljiva je bila otvorenost kojom je talijanska publika prihvaćala Lackovićevu umjetnost, bila je to očigledna sklonost za ruralne i pastoralne, skromnim postupkom idealizirane motive i prateću im nepretencioznu poetiku, a ne tek prigodna i kurtoazna simpatija za neka egzotična ostvarenja iz duboke europske, provincijalne zabiti. Vidljivo je to bilo po udijeljenoj pozornosti, raspitivanjima i postavljenim potpitanjima o autoru i njegovu radu (štoviše, saznah tada da je djelo našega slikara nadahnulo i stihove, posvećene mu, na talijanskom).

I sve to, sva ta pažnja – unatoč neposrednoj prisutnosti veličina poput della Robbia (tu, svega nekoliko koraka odavde na nedalekom trgu) ili proslavljenoga sugrađanina Marina Marinija u muzeju koji nosi njegovo ime – svjedočila je o visokom stupnju percepcije jednoga djela. No vjerojatno griješim kad kažem unatoč, možda je upravo odrastanje u takvome okruženju lokalnu publiku dovelo do sposobnosti uvažavanja i osjećaja za drugačiju formu koju je na svoj osobit, jednostavan način iskazivao i Lacković Croata.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

I sama organizacija te male, mogli bismo reći usputne izložbe, bila je zapravo indikativna za Croatu; Tvrtko Klarić, predani talijanist i poduzetni kulturni pregalac, posjetio ga je i iznio mu svoju ideju, rekao gdje će se izložba održati i to je bilo dovoljno. Stvaratelj je izdvojio određeni broj slika (nisam više siguran je li ih bilo deset ili dvadeset, no nije ni bitno za poantu ove priče) i bez traženja ikakvoga jamstva predao ih na volju organizatoru. Više puta sam, s raznih strana, čuo kazivanja ljudi o toj spremnosti kojom je udovoljavao raznim prijedlozima i prohtjevima. Bila je to jednostavnost analogna onoj kojom je producirao svoju umjetnost.

A Lackovićev mi rad doista izgleda kao neprestano pjevušenje, nipošto suviše glasno; njegova linija, ni deblja, ni tanja (usporedimo li crtež i sliku, lako ćemo se uvjeriti da je to samo popunjena ploha između dvije crte zbog čega možemo govoriti o koloriranim ilustracijama), uvijek ista, linija koju odlikuje neprestani pokret, rast, račvanje i postojani novi rast… melodija je koja se širi i grana u polifonu strukturu poput konca koji teče bez konca, sve dok ga ruka koja drži iglu, pardon, pero (stilus) drži i vodi…

I teče tako sveudilj Lackovićeva linija, nikad u oštrom kutu (doduše, dvije se linije mogu spojiti u oštrini zabata ili crkvenoga tornja ili pijetlova kljuna), uvijek barem malo uzgibana i nježna (čak ni stopala, bilo bosa ili u cokulama, ne stupaju čvrsto, nego kao da miluju zemlju), obla (ali bez baroknoga pretjerivanja) i glatka (što staklena i/ili papirna podloga dodatno podcrtava), teče u raznim tonalitetima, kao da je provučena kroz njih. Dakako, kolorit je taj koji se izmjenjuje. Jedan te isti crtež čas je u hladnom, sad pak u toplom tonalitetu. Prebačen iz dura u mol i obratno. Istovrsno izmjenama godišnjih doba.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Budući da ne vladam lackovićianom, obimnom literaturom o Lackoviću – dakle, nipošto nisam lackovićolog – poslužit ću se tek jednim maturalnim radom, točnije autorovim razmišljanjem koje je tom prilikom maturantica zabilježila: „Potočnica ti je cvijet pred kojim svi bježe. I ime joj je slatko: „Non dimenticare di me“, „Vergiss mein nicht“. Ja sam ti tu nježnu, plavu potočnicu uzeo kao nekakav svoj simbol, zaštitni znak. (…) Čudan je to cvijet. (…) U umjetnosti (…) ono što ti godi za dušu i izraz to ćeš izabrati. Išao sam za tom plavom bojom koja baš nije omiljena u umjetnosti i nisam se prevario. Umjetnost je jedna predivna avantura. Svakog dana ideš u nepoznato iako su motivi poznati. I ovaj kist dobro poznaješ, a nikad ne znaš što će ispod njega izaći. Ovo staklo, ovu zimu, radil sam hiljadu puta, a uvijek se veselim ponovno što će ispasti. To je ta ljepota stvaranja, da čovjeku svaki dan daje nove nade.“²

Nikako da se odmaknem od jednostavnosti. Ona se ponovno iskazuje u ovome citatu kao temelj autorova pristupa životu i umjetničkoga izraza koji iz njega izrasta. I tako nas je Lackovićevo isticanje potočnice, odnosno iskanja te plave boje, ponovno vratilo u Pistoiu; podsjetilo na tzv. Della Robbia blue, termin kojim se opisuje svijetlo plava koja je ipak nešto dublja od boje nezaboravka. A Ivan Lacković Croata uspio je upravo u tome na što nas opominje ime toga „čudnoga“ cvijeta: da postane i trajno ostane nezaboravan.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Riječ na otvorenju

Lackovićem se, kao ni naivom općenito, nisam bavio, no svakako sam pratio i doživio izniman uspjeh koji je Lacković, kao jedan od najistaknutijih hrvatskih naivaca – taj izraz koristim svjestan njegove manjkavosti, ali isto tako i opće prihvaćenosti; uostalom, najvažnije je koji sadržaj unosimo u pojmove – ostvario tijekom svoje karijere. I ta percepcija, koja je nadišla granice naše zemlje, kao i granice bivše države, percepcija koja je dosegnula i Italiju, i zemlje njemačkog govornog područja, pa čak i daleki Japan, ta i takva percepcija zaslužuje našu pozornost. Ona ga čini reprezentativnim umjetnikom u povijesti hrv. likovne umjetnosti. To nipošto nije mala stvar. Premda će za one koji naginju velikim riječima to izgledati premalo, nedovoljno.

Međutim, kao protivnik korištenja superlativa – a to mogu za sebe reći (jer proglašavanje nečega najvećim, najboljim u umjetnosti ne govori mnogo; digresija o najboljem crtaču koja se može čuti može poslužiti; trebalo bi utvrditi kriterije po kojima se tako nešto određuje, ali čemu; Lackovićev je crtež sjajan, on teče s lakoćom, opisuje svijet bez zastoja, neumorno i predano i s puno privrženosti motivici koju odabire i to je ono što valja isticati) – dakle, s takve pozicije želim i nastojim pridati važnost izrečenim konstatacijama: biti reprezentativan u okviru određenoga prostora i pojedinoga razdoblja značajna je stvar.

• 

• 

• 

• 

• 

• 

Kako je naša sredina sklona krajnostima, danas naiva nije na osobitoj cijeni; tim više valja nastojati na vrednovanju onoga što to zaslužuje, što je na neki način ovjereno vremenom, a poetika i svijet koji je svojom poetikom ostvario Lacković među takvim su dostignućima.

Kako svojim stihovima kaže pjesnikinja Margherita Guidacci: Glas bi ovdje bio // tek drhtaj tišine. // Zato se odlučujem šutjeti // pred opustjelom šumom // gdje svaki trenutak kao da obećava // još više samoće.

Ove je stihove preveo g. Tvrtko Klarić, talijanist, koji je ovdje s nama pa ću ga zamoliti da zaokruži ovu migraciju nadahnuća između raznih umjetničkih izričaja svojim prijevodom jedne od četiriju pjesama talijanske poetese posvećenih Ivanu LC

Nikola Albaneže

¹ Riječ je o crkvi San Giovanni Battista iz 15. stoljeća koja se sada koristi kao izložbeni centar.
² Marija Henc, Maturalni rad Ivan Lacković Croata, Centar za odgoj i obrazovanje u kulturi, Zagreb, 1988.