Pred zgradom u Tvrtkovoj dočekala me gospođa – prije par dana nazvala je telefonom te smo dogovorili sastanak; već sutra putuje iz Hrvatske pa prije toga želi pomoći svojoj teti. Uvodi me u zgradu –„Ah, kako je danas vruće, zar ne? Tako je težak dan“ – liftom na prvi kat, u neveliki stan; upoznaje me s tetom. Čila je to starica – kako kasnije saznah u osamdesetosmoj godini – koja još uvijek pazi na svoj izgled te joj ni uporaba šminke nije strana. Veselo me dočekala: „Evo poglečte, to na slici sam ja. Imala sam sedamnaest godina – oh, kako je prekrasno imati sedamnaest godina! Ko bi sada rekel da sam to ja?“

• Pa kako da ne! I danas izgledaš lijepo, teta. Zar ne, gospodine?

Zagledah se u malo ulje. Magličasti tonovi i rasplinuti obrisi naglašavali su sentimente: čeznutljiv djevičanski pogled, prikriveni erotizam velom naglašen (zanimljivo je to kako se prikrivanjem nešto naglašava, odnosno, kako se naglašava prikrivenost), ali i autorovu opčinjenost ženskom ljepotom. Sve doneseno meko i baršunasto, potpuno neekspresivno u pogledu rukopisa i kolorita. Istovrsno osjetu slatkoće i nježnosti poput one idile Večer Vatroslava Lisinskog ili „udisanja blaga mirisa“. Namjera je, očito, palucanjem svjetla, njegovim nejasnim treperenjem, uvući pogled s površine u tajnovite, neznane dubine… Prisjetih se difuzno osvijetljenih fotografija Davida Hamiltona, njegovih portreta i aktova djevojaka tinejđerske dobi. Slavnome fotografu u pogledu leptirica iz doba nevinosti prethodio je naš slikar.

Staričin me glas prene: „Ma znate onu romantičnu pesmu kaj smo je pevali: U ponoć, na grudima tvojim, // Sluteć’ dodir sladak usana, la-la-la // K’o na oblaku sreće plovim, // Ispunila se moja sanja. la-la… i tak dalše.

• Pa ne, nije mi poznata.
• Ali teta, gospon je premlad. Takve ti pjesme odavno nisu popularne.
• Da, da… svakome vremenu njegova moda. No šteta je kaj mladi danas to ne poznaju, pak nemreju u tome onda uživati. Ah, uživati… kakav užitak smo mi imali. I sad me srsi projdeju. – prekrižila je ruke i uhvatila se za mišice. Doista je protrnula. Učini mi se kako je njezinoj nećakinji pomalo neugodno.
• Hoćete li mi ispričati nešto o ovoj slici, o Vašemu portretu?

Nisam je trebao dvaput moliti. Priča je išla ovako: „Moja je mama osam i pol godina bila model Aueru – znate, dok je tata študiral ona je tak nas izdržavala, a kak je on dugo študiral, tak je i ona morala dugo, godinama pozirati. Doduše, bila je model i drugim slikarima, ali profesor Auer ju je osobito cenil; rekel je da ima najlepše grudi na svetu.“

• Ma nemojte! Doista?
• Poglečte na ovoj kompoziciji; ona je ova desno, a levo je drugi model za koju je profesor rekel da ima najlepše lice na svetu. Moja je mama imala telo, a ova puca lice. Tu su zajedno na kompoziciji. Profesor je uglavnom delal kompozicije.“

• Mislite na kompozicije sa ženskim aktovima?
• No da. To se jako tražilo; on je od toga odlično živel. Ni ga bilo briga što drugi pripovedaju… nikad ni bilo previše ženskih, pardon, aktova na njegovim kompozicijama. A svaki je imalo imućniji bračni par štel imati šlafcimerbild u svojoj spavaćoj. Onak, za inspiraciju. – svi troje se nasmijasmo staričinoj vrckavosti.
• Kad sam ja došla na seansu – a mama me je prije toga pitala hoću li Topolino ili nekaj drugo, ili portre i ja sam se odlučila za portre – profesor je rekel neka se mala skine da vidimo je l’ i ona ima grudi kak mama. I onda je rekel nešto što me je povredilo za čitav život, čitav život sam zbog toga patila. Najme, rekel je da nemam tak lepe grudi…
• I niste mu ništa rekli? Ni Vi ni Vaša mama?
• Pa ona ni znala da sam ja to tak ozbiljno primila, a ja nisam niš rekla. Znate, tada smo mi puce među sobom govorile za svoje grudi: Das ist mein Kapital! i bile smo na njih jako ponosne. Većina je štela imati što veće. Ali meni je imponiralo mišljenje Herr Professora: bolje su i malo manje, neg prevelike, govoril je. A savršene je opisao kao kupole dok djevojka leži, te kao sočne kruške kad se uspravi.

Stihovi o „sfernome, umnome zdanju“ kojima ruski pjesnik idealizira arhitektonski oblik Aja-Sofije kao trijumf nad težinom amorfne materije s „kupolom koja je lancem obješena s nebesa“¹ – zapravo, više nejasno sjećanje na pjesničku sliku, nego točno poredane riječi – prođu mi nehotice mislima. Na njih se nadoveže predodžba zadovoljnih Roberta i Osipa dok promatraju kako se mramorne grudi nadimlju na povjetarcu u krošnji.

• I kad je to bilo? Kako su tekle seanse?
• Bilo Vam je to 1944. godine. A kak mi je bilo kod profesora? Lepo. Jenput me je poslal onom kiparu, također profesoru, kaj je živel iznad njega. Je l’ to bil Meštrović? Ne, Frangeš! Tak je, Frangeš. I ovaj je trebal def – znate kaj je def? – pa mi kaže: „Pitajte profesora da mi posudi def.“ A onaj mi odgovara: „Ak’ mu treba def, nek si ga kupi. Ne dam mu moj def.“ Nasmijah se jer mi nije bilo teško zamisliti zaslužne građane i zajapurene profesore u prepirci oko… zapravo ničega, ali s korijenima u, vjerojatno, dubokoj prošlosti.
• Kakvi su to tragovi oštećenja na slici?
• Aha, vidli ste kak je slika oštećena? Kad smo morali bežati, a bežali smo pred oslobodiocima – tak su se oni sami nazivali – izvadili smo je iz okvira i zarolali, to je mama napravila, za svoju curicu. Dakle, sliku smo zamotali, a onda se netko posednul na nju pa je zato tak raspucana.

Tri uske vodoravne pruge prelazile su u pravilnim razmacima preko portreta, pigment je malo nastradao, no ništa takvoga što iskusni restaurator ne bi bez imalo problema popravio.

• A znate, ja Vam i sama slikam. – pohvali se iznenada gospođa.
• Primijetio sam da ste oslikali vratašca na tom ormariću.
• Da, tu sam narisala našu katedralu, ali vidite tam na zidu i tog Isusa sam naslikala. Kaj ne da je lep? – s ponosom nastavi iščekujući pohvalu.
• Nego, možete mi još nešto reći o svojoj suradnji s Auerom?
• Kaj? Suradnji!? No kad sam zadnji put došla na seansu, trebal je, kak je rekel, još jenput sve proveriti, prije neg pređe prek ulja lakom, sasvim lagano, da slika dobije dubinu, a ne ovak grubo kak danas malaju. No, i ja se približim vratima njegova atelijera, kad čujem hihot, ženski, visoki. Uhvatim kvaku i provirim, škripa me oda. U trenu crnka povuče nekakvu crvenu plahtu na svoje grudi, a profesor se obrecne: „Mala, kaj ti nis več rekel; u ovo vreme slikam aktove, nemaš kaj sad tu tražiti. Aaapćiha!“ – no ljutnja ga je brzo prošla.

Pitao sam se je li moguće da maestro nikada nije predložio maloj da zauzme jedno mjesto u kavalkadi njegovih erotskih maštarija.

• Dakle vi dobro poznate Auerove slike? A znate li one na kojima je prikazival…, no akciju?
• Da, poznate su mi.
• Poznate?! Pa da. Danas to ni niš čudnoga. A tada se to ni moglo sam tak videti, na svakom koraku. Samo jednom mi je prijateljica, kaj je imala starijeg brata, na trenutak pokazala u njegovoj knjizi, u nekoj velkoj knjizi u kojoj je to čuvao među stranicama da se ne vidi – no seka je znala – takvu scenu; momak se napel, a ona, crvenokosa u beloj haljini i na zelenom jastuku, nogicama u zrak…

Na kraju se ponovo vratila svojoj konstantnoj patnji, svojoj opsesivnoj fiksaciji: „I tak. Vidite kak me je prikazal, kaj nisam tu lepa? Ko bi rekel danas da sam to ja? Kak nas vreme izmeni. Ah…“

• Ali ne shvaćam zašto sliku želite prodati? A želite, zar ne? Zato ste me pozvali.
• Tak sam se odlučila. – s izrazom nepokolebljive odlučnosti, odnosno staračke, a djetinjaste tvrdoglavosti, kao da želi unaprijed spriječiti bilo kakvo protivljenje, naglasi i poprati koketnom gestom – Sigurna sam da bu neko u njoj užival, i to me veseli. Neko bu se u mene zaljubil. To si želim, to si jako želim. I u to sam sigurna. Da, to bu ziher tak.

Nikako nisam uspijevao shvatiti, psihološka motivacija za takvu odluku bila mi je neuvjerljiva. Njena me nećakinja, gospođa koja me dočekala, na koncu i ispratila: „Što ćete, tko zna kakvi ćemo mi biti? – nepotrebno je opravdavala svoju tetu – još uvijek je toplo, sad su se i oblaci navukli. Kažu da će ovo ljeto biti strašne vrućine. Svakako mi javite ako ima kakvoga interesa za sliku.“

• Da, svakako. Ako se netko zainteresira… – osjećao sam se čudno, kao da sam omamljen; tijelom me prođu hladni trnci i snažno kihnem.

---

S napoleonskim izrazom lica, odlučno i pomalo odsutno, no apsolutno hladnokrvno, Zdravko je izdavao naredbe u rano, maglovito jesenje jutro: „Ti odi odmah s njim u Kineski (frontalni napad); Božica će pokupiti Josipa i još jednog momka pa onda dolazi (flankirani nastup), a ja ću doći kasnije (rezerva).“ Da, dobra strategija odnosi pobjedu. Ili donosi?

Sve su kutije, krcate slikama, utovarene u kombi; sjedoh do auto-prijevoznika Milovca i mi krenusmo put Velesajma.

• Imate kaj dobroga? Nekaj za čime će kolekcionari poluditi!?
• Ma ne znam, dosta mi je više tih slika.
• Kak vam može biti dosta!? Umjetnost je tako lijepa.

Raspoloženi Milovac odnekud izvuče mali akvarel. Odmah prepoznam notornog Auera, jednog od onih koji se sve donedavno nisu smjeli izlagati. Zapravo, tek prije koju godinu jedan je tjednik donio tu priču kao veliku senzaciju, a zatim je o tim, tobožnjim, „javnim tajnama“ pisao – povodom objavljivanja knjige Eros i Pornos – i dnevni list²

• Ha, kaj velite?
• Pretpostavljam kako misliš da bih trebao biti oduševljen.
• Pa kaj niste…?

U tom trenu našemu zoru ponudi se prizor koji privuče svekoliku pozornost, a mog vozača prisili da svom silinom pritisne kočnicu; preko zebre je prelazila djevojka ispraćena netremice pogledima prisutnih.

• Kako razgali dušu pogled na ovako lijepu guzu…
• Sad bi ti meni trebao odgovoriti – kao ja tebi malo prije – ma dosta mi je toga!
• Da ne bi! Ha-ha-ha – nasmijemo se obojica – Veliš, ne može ti dojaditi. Ako to dosadi, onda je i život dosadio.
• Ali znaš, i tu ovisi o kvaliteti, mislim estetici. Ja nisam rekao da su mi sve slike dojadile…

Konturina 13. aukcija održavala se u Kineskom paviljonu na zagrebačkom Velesajmu ujesen 2005. Kao i obično, ujutro su dopremljene umjetnine koje treba razmjestiti; prvo valja razvući svu tu hrpu slika i poneku skulpturu, uspostaviti kakve-takve cjeline, smještajem naglasiti zvijezde… Sva ta gomila deprimira, sama količina onoga što valja promatrati kao jedinstvenost, a sada je utopljeno u masi. Dakako, napose obeshrabruje kad su k tome još i loše. Što uopće raditi s lošim slikama? Čak i kad bi bilo jasno što je loše u usporedbi s dobrim (a nije!), opet ni tada ne bi bilo jasno gdje je ta granica između dvoga. Jer i ono što je loše može zbog nečega biti zanimljivo; kao dokument, sentiment, primjer…

A „umjetnici rade k’o mutavi“ – tko je običavao to govoriti? Sjetih se, Koščević na svom predavanju. Kako bi problematizirao specifičnu muzejsku problematiku: kamo sve to pohraniti? „Već sad su nam depoi prekrcati, a sve raste geometrijskom progresijom. I što kada pronađete rimski novčić u Kupi, a već imate pune sanduke tih novčića?! Što Vam sad taj novopronađeni znači? Isto tako, posjedujete nekoliko desetaka radova nekog iznimno plodnog autora i onda Vam on daruje još jedan. Ili komplet svojih krokija, znate ono kada studenti na akademiji čitavu godinu crtaju aktove. Naravno, kao savjestan kustos Vi to uvodite u zbirku.“ i tako dalje… No za razliku od kustosa koji prikuplja i obrađuje profesionalno, više ili manje rutinski, istinski kolekcionar to radi ne samo zbog, svima nam zajedničke, iskonske potrebe za posjedovanjem, nego i iz potrebe da učini vidljivom, uči nas teorija, svoju vlastitu realnost, satkanu od okoline u kojoj se neprekidno nalazi.³

Aukcija je, dakako, imala svoje zvijezde. Pretpostavka je bila da će akt pod nazivom Kirka Roberta Auera biti jedan od njih. To je promišljeno odabrani kvadratni format od 100×100 cm u kojemu je čarobnica stiješnjena, ispunja ga te privlači promatrača u nj, nazdravljajući mu čarobnim napitkom. Zato je objesih po sredini, ničiji joj ulazak u paviljon neće promaći niti moći uteći.

Privodimo kraju cjelodnevno postavljanje. Sljedećih dana izmjenjivat ćemo se u dežuranju na predaukcijskoj izložbi. Čuvati je i biti na usluzi svima koji imaju bilo kakvo pitanje. A prevladava znatiželja u nekoj varijanti poput ove: „Znate, i mi imamo doma takvu sliku. Koliko bismo za nju mogli dobiti!?“

U subotu već oko četiri počinje se puniti Kineski paviljon, ljudi zauzimaju sjedala, beskonačne priče o umjetninama i njihovim vrijednostima – novčanima, prvenstveno.

• Slušaj, za lot br. 65⁴ prijavio se ponuđač iz Beča.
• Stvarno? Zagrizao je!?
• Čini se. Ti ćeš ga imati na liniji. Ali što je najbolje ima još interesenata, nekoliko će ih sjediti u dvorani.
• Dovoljno je dvojica ozbiljnih, ne treba ti ih više.

Poznate su anegdote iz svijeta aukcijskih kuća; ne samo o češkanju nosa ili uha, treptanju oka ili glađenju kose što sve završi neplaniranom kupnjom, nego i o svjesnom sudjelovanju u nadmetanju kada se „sretni“ kupac na kraju vadi: „Zaboravio sam se, ponijelo me!“ (onda možda doista nije bio svjestan). Uostalom, nije li i Kontura već imala sličan slučaj? Bonvivan u društvu mnogo mlađe plavuše izlicitirao je sliku – sasvim nebitnu, tek tako – za koju se iz nekog razloga (dade se naslutiti kojeg) odlučio izboriti, a sutradan objasnio da mu ona ne treba u životu.

Okupio se lijep broj ljudi, većinom kibici, dakako, ali prepoznajemo i kupce; uostalom, preuzeto je desetak lopatica s brojevima. Preko devedeset umjetnina na ponudi znači – barem u našim uvjetima komotnoga licitiranja – isto toliko minuta dražbe. Započinje mirno, s ponekim, sporadičnim dizanjem lopatica. Kod lota 63 pozivam Beč. Trebao bi mi se javiti general Planinić, svima znan po nadimku Brdo. Neprelazno. Brdo je pasionirani kolekcionar, napose radova Roberta Auera; navodno su najbolji kod njega, kao što se govori da su najbolji Bukovci, unatoč zakonu koji zabranjuje njihov prelazak granice, smješteni kod drugoga velikog kolekcionara, u sigurnoj Švicarskoj. Tamo im se ništa ne može dogoditi – doista se ne moramo brinuti.

• Halo! Zovem iz Zagreba, ovdje…
• Znam. Čekao sam vaš poziv.

Predstavljam se, upoznajem ga sa situacijom: „Još jedan broj, onda slijedi slika za koju ste se prijavili nadmetati“.

• Dobro. Pazite da me točno i pravovremeno izvješćujete. Ne podnosim nepreciznost.
• U redu, nastojat ću…
• Nemojte nastojati, nego tako uradite. – Uspio je stvoriti pritisak od prve.

Procjena je za Ženski poluakt, a zapravo mitološki lik Kirke, postavljena u rasponu od 90.000 do 120.000 kuna. Krenulo je sa 75 tisuća. Osim mojeg čovjeka, u igri su još trojica. Nakon što je prijeđena viša procjena, jedan je, vidim, otpao. Dvojica preostalih u dvorani u jednom su trenutku ubrzali podizanje ruku te sam propustio prenijeti svaki korak. Čujem u slušalici, Brdo stenje. Je li mu zlo? Daleko od toga:

• Gospodine, je li Vi imate nešto protiv mene? Za boga miloga, izvješćujte me!
• Pa naravno. Evo, sad će…

Nakon nekoliko koraka odustane još jedan. U Zagrebu je ostao samo Džingis-han. Temperatura je rasla u Kineskom, rapidno je ponestajalo svježega zraka. Napetost, žamor prigušenih riječi. Doista, ne treba više od dvojice zainteresiranih. Ali toliko zainteresiranih da budu poput jaraca na balvanu. Kirka ih je opčinila, ta nije zalud čarobnica; zaboravili su zaštiti se visibabom od njenih čari – oni ipak nisu lukavi poput Odiseja. Probudite ih iz toga ludog košmara!

Iznos se vrtoglavo penje. Nijedan ne popušta, namjerio se junak na junaka. Konačno rekord kojeg će zabilježiti tisak. Publika već uzdiše, samo što ne jeca; neki to ne mogu više izdržati. Gubi li to voditelj dražbe svoju poslovičnu hladnokrvnost?

„Ne, ne više. Ovo su orgije! Orgije novca. Dosta, treba to zabraniti“. – pjeni se gospon u lajbeku, a pajdaš mu odgovara: „Ne budite smešni. Ovo je sve sića.“

Nešto puče, tresak smanji napetost. Aghhh! Završili su mokri snovi. Zdravko je već spremao utješnu nagradu za poraženoga. Predivnu ružičastu djevu koja će se uskoro pojaviti na nekoj od sljedećih aukcija⁵ i preobraziti ga u trijumfatora.

Sutradan smo opet skupljali umjetnine u kutije, a dobro raspoloženi Milovac je komentirao: „jesam vam reko? – utovarivali smo kutije u kombi – To je vijest! I mi konja za trku imamo, ne samo Kristiji i Sotebiji. Ha!“

---

Sreli su se u Podravcu nakon dužeg vremena. Popularni folk-sevdah-roker s primjesama gange, rere i ojkalice, krupan ko međed – zaštitni mu znak bila kosa do dupeta, a danas blistava ćelenka – i Ves. „Gdje si, što ima“ itd.

• Uh, došo si ko naručen. Pripremam novi CD, imam ideju za kaver i baš tražim fotografa.
• Jesi vidio!? Kako ti ja uletim. Znao sam čim sam te ugledao da me trebaš.
• Hajd, ne trkeljaj.
• Ozbiljno, znao sam. Vjeruj mi kad ti kažem.

Premda je dogovor oko angažmana brzo uglavljen, oko same razrade su se zadržali… flašama.

• Imam dva takva komada, da samo znaš kake su… Jedna je Emina iz Bosne, druga je Maca iz Čitluka. Ne znam koju bih uzeo za kaver.
• Obje, naravno! Što se uopće pitaš!? Zovi ih odmah. Idemo sad u moj atelje, tu u Raškajici.

Ljudima od akcije ne treba dvaput reći. Već je Kuco zvao Eminu i Macu, a zapravo Šimu, te je nakon malo njihova nećkanja: „Pa kud sad? Već sam dogovorila rendes.“ – večerašnji sastanak utanačen. Tri sata kasnije seansa je mogla početi. Reflektori su upaljeni, Kucina je mjuza treštala iz maloga plejera smještenog u kutu velike prazne prostorije, Emina i Maca, a zapravo Šima, zgodne cure, brinetka i blondinka, ulazile su naizmjence nakon presvlačenja u drugoj sobi, nešto manjoj, ali jednako zapuštenoj i bez vrata. Ulazile su isprva naizmjence, potom i zajedno, nosile su oružje, izgledale opasno, izgledale vruće. Asistent za rasvjetu također se tuda-onuda premještao; premještao sebe i opremu, pjevušio i neopazice škicao.

Ves je skakao, okidao aparatom, penjao se na klimavi stolac, ležao po podu, hopsao i neumorno režirao: „To, to! Sad zabaci glavu. Pogledaj me i napući usne. Hajde, pošalji mi poljubac.“

Zatim su pregledavali snimljeno, oduševljavali se, ali nikako nisu mogli odabrati fotku za kaver. Cure su se umorile, jedna reče: „Nemerem više, zaspaću“, a druga se nadoveže: „Ajde da nam platiš“

• Kuš! – zadere se pjevač s karijerom od lasaperse do ćelavice. – Tu pokušavamo riješiti problem, odlučiti se za pravu fotku, a vi zanovijetate.

Okrene se fotografu: „Prebaci to na kompjutor, na veći ekran. Zurimo u to sitno na aparatu pa ne možemo dobro vidjeti“. Ves krene prebacivati, a Kuco se pomirljivo obrati modelkama: „Čim završimo vodim vas na jastoga, znam jedan super restoran“. Njegov se obnovljeni entuzijazam nije odmah prelio na djevojke.

• Pa dobro, jesi više prebacio te fotke!?
• Evo sad će. Znaš kako ova tehnologija zna zajebavat.
• Nije to, nego ti ne znaš.
• Trebao sam uzeti svoj stari aparat.
• Pusti sad to da se odvrti. Slušaj, imam ideju. Hajmo ih mi snimiti bez krpica, to će biti najbolje. Šta nije genijalno?
• E neće ići. – Usprotivi se Emina. – Bogami neće. – Pridruži se i Maca
• Opet se vi miješate gdje vam nije mjesto…
• Stani. To ti neće biti seksi. Mislim, ako su potpuno gole. – uključi se i Ves u raspravu. – Imam bolju ideju. Slušaj, slušaj. Znaš da su najuzbudljivija, najerotičnija mjesta na tijelu tamo gdje odjeća zijeva.
• O čemu ti to?
• To kaže Bart, on je velik, on je najveći. Sad slušaj, erotična je koža koja svjetluca između… ne znam, suknje i košulje. Kužiš? To svjetlucanje očarava. Ono što se pojavljuje i nestaje.⁶ Ne možeš sve dati na taci, razotkriveno, to je bez veze, glupo. Ali kad vidiš djelić ramena, duboki dekolte – ne samo sprijeda, nego i straga, čak i poderane traperice… e onda ti bljeskovi kože mame poput magneta.

Ovakva elokvencija zbuni Kucu, on se na tren zaustavi iako je već bio spreman raspametiti se, tobože izgubiti kontrolu.

• Dobro, i što ti konkretno predlažeš? Samo mi nemoj dalje prodavat nekakvu teoriju. Bla-bla-bla…
• Znaš onu sliku koja je oborila rekorde? Na aukciji Konture!? Posvuda su je potom reproducirali.
• Ok. I što s njom?
• Pa neka Maca, ili Emina, vidjet ćemo koja je bolja, zauzmu tu pozu. Upiši u Google „Auer rekordna cijena“ i odmah ćeš je dobiti. Vidiš? Naš komad će ponovit to sve: položaj, pogled, ona drži napitak…
• Ne, umjesto čaše neka drži gan. Ne mora sve biti identično. Nemamo takvu plahtu, pa što? Isto tako, neka rastvori usta, neće držat ovako stisnute usnice.

Maestru se očito svidjela ideja – uostalom, kako je vidio na Internetu, ta ženska i nije previše pokrivena, o čemu to Ves baja – ali već je unosio poboljšanja koja su, po njegovu mišljenju, odgovarala našem vremenu. Nije ni on neinformiran. Čitao je o onoj luksemburškoj umjetnici⁷ koja je u pariškom muzeju sjela na pod ispred slike i raširila noge oponašajući prizor na slici. Sjela se – potpuna umjetnička sloboda. Pa da, neprikladno bi bilo zabraniti takvo izražavanje onima koji se žele tako izraziti. U međuvremenu je Ves iz svoga brloga izvukao staru Laicu, a digitalku ostavio po strani.

• Znam ja čime se ovo najbolje snima. Ovdje nije bitna brzina kao kad smo snimali maloprije i ispucali stotine snimki. Ovo treba pažljivo pripremiti i samo nekoliko puta okinuti. Dakako, mekano okinuti.
• Opet filozofiraš. Hajmo to uradit.

Premda umorne, cure su pristale na još jednu seansu. Ipak je to umjetnost što sad rade; zauzimaju pozu prema nekoj staroj slici. To je art, čovječe! Ves se doista koncentrirao, vidjelo se da mu stara tehnika bolje odgovara: „To! Ovo će bit izvrsno. Malko ću te zblurati. Fokus postavljam na zid iza tebe, pola metra dalje“. Kuco mu se više nije miješao u posao; valjda se potpuno pouzdao u majstora, ili je možda naprosto čak i on bio umoran.

• Evo, gotovo. – obznani Ves. – Jedino što se ovdje ne vide odmah rezultati. Moramo pričekati razvijanje, ujutro ću to odmah obaviti.
• Hvala Bogu da je gotovo. Ne mogu više. – jadala se Maca, a Emina nije ni za to imala snage; zijevajući se oblačila, mehanički, kao da već spava.
• U redu, u redu. Kad sutra napraviš fotke odmah me nazovi da vidimo što imamo.

Već su se svi krenuli pozdravljati, puse dijeliti i pomirbene riječi izgovarati, kad se iznenada Ves lupi po čelu: „O, jebote!“

• Što je? Što je sad!?
• Nisam stavio film u aparat. Morat ćemo ponovit.

Samo na djelić sekunde nastane potpuni muk, a onda se prolome uzvici sa svih strana: Štoooo??? Što si reka? – a nad svima njima zagrmi međed: – Ne zajebaj! Hoćeš da te ubijem?!

• Čekaj, čekaj, ništa strašno. Sad ću ja… agghhhh…

Kadrovi su doista bili sjajni, šteta što ih nikad nećemo moći vidjeti. No uostalom, zar se to ne događa stalno, posvuda. Kolika su remek-djela zastala, odnosno zalutala pa se zagubila, u svemiru potencijalnih mogućnosti.

---

Iako se dogovarala i transportirala mjesecima, izložba Mije Vesovića u Novigradu istarskom na dan otvorenja još nije bila kompletirana. Jučer navečer popratio je izložbu, točnije druženje na Krešimircu posvećeno akt fotografiji⁸, zatim je stigao na drugi dio koncerta što se prašio na krovu MSU-a, da bi se potom pridružio after after partiju (i pritom svugdje meko okidao), a kad se vratio u svoj atelje zahvatio ga je ponovno kreativni nemir te dohvati jučer započeti kolaž da smiri svoju nesanicu.

„Tu sam negdje ostavio onu hrpu, pa gdje je sad, znam da tu mora biti“ – prekapao je po svome totalnome umjetničkom djelu kome prijeti iseljenje; glupi propisi i blesave regule rade mu o ateljeu. A tu su Šebaljevi, Kniferovi, Sederovi radovi, tamo se nazire Kožarićeva skulptura, Augustinčićeva pored, Kršinićeva, pa radovi nekih novih klinaca, Zoltanovi šetači i Vrkijeve zveri…, portreti glumaca, poster WC Fieldsa – „čovječe, on je najveći“, brojni fotići, stari Hasselblad i druge krvave stvari: uglavnom komadi kojih nikad dosta, knjige, pretežno stare, antikvarne, časopisi i koješta drugo naslagano ili razbacano preko fotelja i ležaja, kiparskih stalaka, komoda i ogledala, tronožaca i Bernardijevih stolica.

Konačno dohvati majicu s Merlinkom i natpisom Kiss me like you miss me te ugleda ono što je tražio. Sad može nastaviti s ovim kolažem, završiti ga s porukom. Jer njemu nije do estetike, a opet i je, kak ne?, samo treba znati vidjeti ljepotu, osjetiti je; „da! osjećaji…, kako je ono Tolstoj rekao: ‘umjetnost nastaje kada čovjek, u želji da prenese drugima ono što osjeća, proživi to u sebi i izrazi znakovima, bilo čime’⁹. Lavu je primjer, najjednostavniji primjer Peća i vuk. Ha-ha-ha. Dečko sretne vuka u šumi, mo’š mislit. Kaj nema jednostavnijeg primjera? Dečko sretne curu, recimo. I sve što osjeti – strah, slabost, zebnju, slast, čežnju, žudnju – oživi kao narator: okolnosti susreta, okolinu, pokrete, dodire i tako dalje. Ali nema veze, Lav je u pravu: umjetnost nije užitak ni zadovoljstvo, nego povezivanje ljudi u istim osjećajima“.

Izražavanje bilo čime, hm, elementi njegovih kolaža doista su raznoliki; ima tu reprodukcija umjetničkih djela, portreta poznatih faca s estrade i iz politike, životinja (napose pajceka i veprića), zemljopisnih karata, tekstova. Međutim, jedan element prevladava. Aktovi, ženski aktovi, da budemo još precizniji, premda ni muški nisu isključeni (je li on doista još uvijek, i nakon trideset godina, jedini naš fotograf zaokupljen muškim aktom?). I pritom sam nije slijedio savjet koji je, pozivajući se na Rolanda Barthesa, dao estradnoj zvijezdi. Eksplicitnost nagosti, dapače golotinje – tek ponekad su tenkovi, a ponajvećma crtež motoriste, njegova zaštitnog znaka, prekrivali strateška mjesta korištenih aktova – za njega je metafora mnogo toga, u rasponu od pokude do pohvale, od društvene kronike (tzv. PEH-a¹⁰) do osobne posvete, to jest istine kako je on shvaća. Zato priprema izložbu „Istina kolaž – Kolaž istina“. Onako kao što je tada – u-uh, to su bila vremena! – pokazao gol-mana. Bez kompromisa¹¹.

• 

• 

I sad neispavan, ali zadovoljan zbog obavljena posla, juri kolima u Novigrad. To što mora javiti nekolicini da danas neće stići na sastanke s njima, da neće obaviti ovo i ono, to je – jebiga – on; bira imena u adresaru mobitela i kad se uspostavi veza varijacije nisu prevelike: „Aaaa, što da ti kažem!!? Zaboravio sam da večeras imam izložbu u Novigradu“.

• Kako si to mogao zaboraviti? – kaže jedan sugovornik, a druga sugovornica nije uvjerena: – To ti ne vjerujem, to nije moguće!
• Ma kad ti kažem! Znaš me, lud sam. Kaj ja znam koji je danas dan? Ne znam ni koja je godina. Zar se nije Pasternak pitao: „Koje je tisućljeće na dvorištu?“ A ja znam koje je. Bar mislim da znam.

I takvih je sedam-osam razgovora obavio prije Grobničkoga polja te još dva-tri do Učke, a onda više nije znao govori li ili sanja, odnosno razgovara u snu. Trgne se na zvuk mobitela. Vokal Hanke Paldum: Željno čekam tvoje pismo…ja te pjesmom zovem – dozove ga doista u zbilju. Na vrijeme da ispravi volan, na vrijeme da i desne kotače vrati na asfalt.

• Zar sam stižeš? Očekivali smo i tvoga kustosa!? – dočekaše ga u Novigradu domaćini pitanjima.
• Njega je kapitalizam požderao. Ima neki neodgodivi posao, ali obećao je stići prije vernisaža: – I kako njemu nikad nije trebalo mnogo da se zabavi, odnosno da zabavi i društvo i samoga sebe, on nastavi: “Prije vernisaža // držim se k’o laža // jer kad nje tu nema // i istina drijema. // Dajte vina, kolača // Za istinu kolaža!“

Svi uokolo prasnu u smijeh, najviše se pak on sam smijao sebi: „Ma vidiš da sam puko i poludio. Tako moj kustos meni piše pjesme, zove ih stihići, a sad i ja… ha-ha-ha.“

Među nebrojnom publikom zatekla se Ilaria, likovna kritičarka iz Rima. Uz pijuckanje osvježavajuće malvazije prišla je i obratila se autoru te mu počela tumačiti zadnju riječ, cutting edge teorije na temu akta. Mijo je pratio izlaganje upadicama Splendido!, Belissima!! Ma che extraordine i sličnim pošalicama. Nevesela esejistica nije se nimalo dala smesti; ona je laganim, pomalo tromim i sasvim prigušenim glasom uvjeravala autora: „Uloga nagoga tijela u sferi transrodnih globalnih polarizacija markira poziciju svake individue, na takvoj platformi elevacija narcisoidnih premisa propituje – a to sam uočila u Vašim radovima, tu srž i suštinu potrage kojoj Vi težite, što mi je jako…, ali doista naročito zanimljivo – dakle, ta elevacija propituje mogućnosti apliciranja ne samo na hermetične opuse, nego i na open-ended sisteme… zato radikalnost geste koju vidim u Vašemu radu… u radu koji rado promatram, a rado bih ga i interpretirala, ozbiljno Vam govorim… zahtijeva interdisciplinarni pristup pri skrupuloznom sagledavanju sinkronih momenata medijskoga spektakla, odnosno dijakronijskoga simulakruma… apsolutni prelazak, prekoračenje svih granica konvencionalnosti…“

I tako je to trajalo dok se Jerica i Đanino nisu umorili naizmjence prevoditi primjere iz postkolonijalne i feminističke prakse. A onda je Mio puko, to jest, doslovce kriknuo:

• Now, basta! Idemo skinuti koricu s onih kremšnita u restoranu preko puta, a ti ćeš Ilaria meni u tome pomoći. Daj joj to prevedi.

---

Na aukciji 1. lipnja u Art Salonu polje liberalnog, dapače libertarijanskog u Hrvata, još se malko proširilo. Mali akvarel što mi ga je svojedobno pokazao Milovac – a imao sam indicija zaključiti kako je upravo o njemu (iako ne sasvim precizno) govorila gospođa koja je prodavala svoj portret – pojavio se na javnoj dražbi, točnije, dvoranskoj aukciji 2017. godine, godine novoosvojenih sloboda i proširenog polja političkih i drugih tolerancija.

No pokazalo se kako se naši moćnici – bili oni nogometaši ili pravnici, generali ili liječnici, dakako i političari – daleko više pale na hladnu apstrakciju. Nema njima do meandra. Mijo je popratio i taj događaj, pa mi ga prepričao: „Znao sam. Znao sam kad ti kažem! Porno Auer za početnu cijenu od tisuću eura – nije to ništa. Meandar – to da! Kužiš?!“

• Dakle, hoćeš reći, pale se na hladno!? Isto tako i na „eskalaciju monotonije“, apsurd i ništavilo?
• Pa da. To je jedina slika koja treba predstavljati našu zemlju, odnosno, pazi sad, bilo koji meandar to može!
• Ne mislim da bi se svi s time složili. Pa znaš, ipak, vitalnost, joie de vivre, putenost, i tako dalje… Jasno ti je valjda da su aktovi vječni?
• Ma kome pored sve ove pornografije oko nas trebaju aktovi? Zato sam već davno napravio kolaž A Star is Born.

Zvijezda je rođena! – u sve bržem ritmu, u crescendu, zasipa nas sve više zvijezda i zvjezdica. No poput bljeskova ispaljenih vatrometom, njihova se čarolija lako i prebrzo gasi. Zvijezda je rođena! – to je doista izraz koji sažima karakter doba koje živi od spektakla i senzacija te za spektakl i senzacije. A njih – zavisno od očekivanja – niotkuda i posvuda. Pritom zaboravljamo da se senzacija ne odnosi samo na „velike“ događaje jer male i malo veće senzacije – kao što je djevojački portret bio u životu svoga modela – tkaju naš istodobno kontingentan i/ili kauzalan svemir. Je li ta slika već našla svoj novi dom ili zagubljena čeka ponovno otkriće?

Zlatko Kraljić

¹ http://www.stihi-rus.ru/1/Mandelshtam/2.htm
² http://www.jutarnji.hr/kultura/art/pornografski-crtezi-za-kojima-se-zudjelo/2234639/
³ Kolekcioniranje kao specifična ljudska odlika, Informatica Museologica/1998, ¾, str. 91
⁴ Jesenska aukcija, katalog, nakladnik: Aukcijska kuća Kontura d.o.o., Zagreb 2005, str. 100
⁵ Proljetna aukcija, katalog, nakladnik: Aukcijska kuća Kontura d.o.o., Zagreb 2006, lot br. 46
⁶ Rolan Bart, Zadovoljstvo u tekstu, Gradina, 1975., str. 12
⁷ http://www.index.hr/black/clanak/usetala-u-galeriju-rasirila-noge-i-postala-vijest-dana-18/752245.aspx
⁸ http://www.urbancult.hr/32654.aspx
⁹ Leo Tolstoy, “What Is Art”, http://web.csulb.edu/~jvancamp/361r14.html
¹⁰ Igor Rajki: PEH je političko-estradna Hrvatska
¹¹ Marija Perkec, Fotografija Mije Vesovića, link
¹² http://www.artsalonzagreb.com/hr/dvoranske-aukcije/katalog-novi/u-ateljeu-224/