Materija u stalnoj mijeni Negdje oko 1994. godine u Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske (DPUH) – koje se je tada još nalazilo u elegantnom prostoru u

O životu i djelu Josipa Kovačića (1935. – 2017.) moglo se proteklih desetljeća putem raznih publikacija – članaka i intervjua u tiskovinama i na internetskim stranicama – već mnogo puta koješta doznati, a zasigurno će njegova ostavština i ubuduće biti predmetom raznih prigodnih osvrta te istraživanja; drugim riječima, u žiži zanimanja, i to od dnevnih medija do specijalistički definiranih struka.

S jedne je strane defetizam koji kaže: ništa to nije naše (sve do apokaliptičnoga: zaslužujemo biti izbrisani s lica zemlje) pa ni ono što je u Hrvatskoj ne pripada nama, s druge su strane fanfare: mi iznad svih. Prostor je trajan, on akumulira slojeve i zato je matoševski pristup zdrav, a svako pozivanje na krv (etnos) vodi nekakvoj patologiji

Slika Portret žene s kravatom istraživana je i dokumentirana od 2005. do 2010. U tom je razdoblju obavljeno i pažljivo dokumentirano čišćenje slike. Sastavljeno je Izvješće o konzervatorsko-restauratorskim radovima i tehnološkom istraživanju. Zadatak je bio utvrditi postoji li s pozicije tehnologije slikanja i promjena materijala ikakav argument da je slika krivotvorina.

Okupljene na jednome mjestu, dijeleći isti prostor i uvjete izlaganja, slike stvaraju zajednički skupni dojam. To su oni trenuci prije nego im – kao posjetitelji

Prvi susret s novim krapinskim Muzejom neandertalaca jest i bit će, pretpostav­ljam, svima dobro pamtljiv doživljaj. Za upečatljivost dojma zaslužna je speci­fična arhitektonsko­muzeološka koncepcija i posljedična muzeografska realizacija.

Opus Vjekoslava Karasa (1821–1858) – čije se djelo nalazi u samim počecima novijega hrvatskog slikarstva – još je velikim dijelom nepotpunjen. Posljedica je to povijesnih okolnosti u kojima je djelovao, točnije nemara sredine nakon političkoga sloma 1848. da sačuva radove prvoga ilirskoga slikara, čije je pojavljivanje preporodna Hrvatska s oduševljenjem pozdravila.

Jedna od najpoznatijih slika u povjesnici hrvatskog sli- karstva još je uvijek višestruka nepoznanica, ikonološki, dapače, i ikonografski nerazjašnjena, a za neke je čak njezino autorstvo dvojbeno. Riječ je o slici Vjekoslava Karasa Rimljanka s mandolinom, nastaloj u godinama 1845. – 1947., ocijenjenoj kao njegov najbolji rad iz rimskog razdoblja.

U sklopu filozofskog tematiziranja antropologije – u nizu problemskih tumačenja koja nalazimo u djelu M. Schelera, H. Plessner, A. Gehlena – veoma važno mjesto zauzimaju promišljanja koja nastoje utvrditi čovjekova svojstva (odnosno njegove bitne elemente ustrojstva, njegove sposobnosti) što ga određuju kao specifično biće koje se razlikuje od ostalih bića.