Unatoč nekim propustima i možebitnim proizvoljnostima u odabiru radova izložba će biti intrigantna većini posjetitelja zbog teme i zanimljivih eksponata.

Izložbe su neobični svjetovi stvoreni fenomenološkim izdvajanjem artefakata i pojava iz njihove primarne okoline, odnosno konteksta, te susljednim razmještanjem unutar određenoga prostora u kojemu grade nove međuodnose, zadobivaju novi kontekst. Na pozitivističkim temeljima uzdižu se hipoteze, objašnjenja i sudovi. Napose to dolazi do izražaja u kompleksnim izložbenim projektima, kakva je i izložba Osamdesete koja nastoji rekreirati umjetničku i medijsku produkciju određenoga razdoblja nastalu na određenome prostoru. Upravo iz tog razloga na izložbu se ne može gledati tek kao na sredstvo medijacije između predočavane stvarnosti i posjetitelja, nego i kao na osobit, samostalni entitet – svojevrsnu „vizualnu mašinu“ – da uporabim oznaku Germana Celanta kada govori o umjetničkoj instalaciji i „disciplini izlaganja“ – čije teatralne karakteristike valja percipirati, opisati, portretirati.

Da bismo izložbu lakše iščitali u pojedinostima, upoznajmo se prvo s njezinom strukturom. Odlike izložbenoga prostora, njegove prednosti i ograničenja, poželjno je iskoristiti u svoju svrhu, a to su autori izložbe (pretpostavljam da je za to zaslužna skupina autorica koje potpisuju, kako je navedeno u impresumu, „dizajn postava izložbe“: Katarina Perić, Marita Bonačić, Negra Nigoević) uspješno proveli. Nadasve specifični prostori Doma hrvatskih likovnih umjetnika, kružna neprekinutost i centripetalne silnice, naveli su (ili nametnuli) na logično raspoređivanje; u unutarnjem prostoru, tzv. Bačvi, stvoren je povijesni okvir koji uvodi u problematiku, u kružnici Prstena multidisciplinarno se natiskuju selekcije petnaestak medijskih disciplina, dok je jednoj – pod egidom Likovna umjetnost – prepuštena putanja galerije Proširenih medija.

Relativna prozračnost još vlada u Bačvi, izložbena oprema od žičane mreže izdvaja otok i tvori ujedno obodnu traku. U samu središtu, na podu, zahodska školjka i perje markiraju velikim slovima ispisanu sintagmu koja, navodno, sublimira tematizirano desetljeće – slatka dekadencija postmoderne. Ako i postoji predmetna legenda koja bi nam trebala dati informaciju o čemu je tu riječ, nisam je zapazio, a volonterke koje čuvaju izloške također nisu bile upućene. Tek konzultiranje prateće publikacije razotkriva zagonetku: to je simboličko podsjećanje na ono što je Suzana Marjanić, autorica segmenta Performans, nazvala „uvertirom“ u Osamdesete (dakako, s pozicije svoga medija). Naime, potkraj 1979. „frontmen punk benda Termiti Predrag Kraljević Kralj izašao je na pozornicu Kristalne dvorane hotela Kvarner u Opatiji s WC-školjkom na glavi i zasuo tu mainstream dvoranu vrećom guščjega perja“. Poruka? Avangarda, radikalnost i progresivnost potkopavaju, ako ne i ruše, etablirane društvene i tradicionalne vrijednosti?! Svodi li se na to poruka izložbe? Svakako ne u cijelosti, ali dobrim dijelom da (no o tome više kada se približimo tim segmentima).

Po desnoj strani oboda sukcesivno se nižu vremenske table s odabranim događajima čijoj bi relevantnosti ponekad mogli konkurirati usporedni zapisi posjetitelja na simuliranim školskim pločama slijeva (poziv na interaktivnost koja je mogla biti osmišljena da prikupi iskaze osobnih povijesti, a ne tek na njihovo jednodnevno trajanje), u prostornim intervalima popunjeni onodobnim tiskom koji ostavlja dojam raspršenosti analogan amblematski razbacanom perju.

Takav dojam dozirane kaotičnosti unutar postavljenih prostornih smjernica nije nipošto slučajan, očigledno treba sugerirati množinu zbivanja, selektivnost koja nije jedina moguća, relativnu vremensku (ne)distanciranost i tomu slično. Nikako to ne bih sveo na karakterizaciju razdoblja jer svaka je vremenska dionica ispunjena raznolikim tendencijama i rezultatima (što bliže našoj suvremenosti to više) bez obzira odvijali se oni u represivnom ili liberalnom okruženju te stoga nema ni epohe koja nije kontradiktorna.

I tu se sad, s obzirom na selektirani materijal, postavlja pitanje subjektivnosti i objektivnosti. Odmah želim naglasiti: nije problem u subjektivnosti – koja je ionako neizbježna – ukoliko je ona argumentirana; naime, interpretacija je uvijek tek jedna mogućnost (ma kako sveobuhvatna bila) izbora koju nam cjelina konkretnoga prostora-vremena predstavlja. No problem je u nečemu dugom. U ovakvu tipu izložaba osobni afinitet morao bi barem donekle biti prevladan jer ako se prikazuje razdoblje (ako je to cilj koji valja postići), onda ni ono što selektor osobno ne cijeni ne može biti mimoiđeno kao da ne postoji jer to znači iznevjeriti sliku koju izložba nastoji prikazati (budući da su prikazi ionako simbolički, eventualni prigovor da nije bilo mjesta ne stoji). Kao što se može pročitati na web-stranici posvećenoj izložbi i gdje se najavljuje tribina pod naslovom Osamdesete nisu samo ‘novi val’: „Iako je mnogima prva asocijacija na osamdesete godine prošlog stoljeća novi val, iste te osamdesete bile su izuzetno plodne godine i za mnoge druge glazbene pravce i žanrove.“ Dakle, osobni stav nije ugrožen uvođenjem i drukčijeg materijala.

Zasićenost koju čini zasigurno više stotina eksponata, slaba preglednost pa i kakofonija koju stvaraju različite filmske i videoprojekcije dočekuju nas na katu Doma. Ponovno vrijedi opaska – možda se upravo to i htjelo. Kružni prostor Prstena poslužio je da se izbjegne strogo definiran početak i kraj, odnosno postavljači su se odlučili za meka pretapanja i prožimanja pojedinih sekcija, čemu je i ovdje dobro poslužilo već spomenuto rješenje od žičane mreže. Zbog karaktera pojedinih izložaka (materijala-tehnike i dimenzija) nisu sve dionice jednako dobro zastupljene. Tako je fotografija (u izboru Damira Fabijanića) odlično prošla, daleko bolje od, primjerice, arhitekture (Krešimir Rogina) ili dizajna (Feđa Vukić). Riječ je, ponavljam, o izložbenim mogućnostima, ne o kvaliteti ili ne-kvaliteti odrađenoga posla selektiranja. No budući da pripada evokativnom tipu izložaba (uz prisutnost određenog stupnja didaktičnosti, ali donekle i estetskoga izlaganja), na izložbi Osamdesete primarna je dokumentarna vrijednost izložaka (svih izložaka, bez obzira bila riječ o umjetničkoj slici, haljini ili časopisu), njihov potencijal da nam omoguće doživljaj i razumijevanje onoga u čemu participiraju.

Izdvojeni prostor galerije Proširenih medija prepušten je likovnoj umjetnosti. Je li površina koju je imao na raspolaganju značila poteškoću za izbornika? S obzirom da izlaganje umjetnina ima posebne zahtjeve, o razmjerima desetogodišnje produkcije da i ne govorimo, očekivano bi odgovor bio potvrdan, vjerojatno u znatno većoj mjeri nego što su prostorne probleme imali ostali kustosi. No budući da je autor navedene sekcije Željko Kipke, moguće je da za njega to i nije bila osobita prepreka. Izostavivši već u startu sve radove koji pripadaju Novoj slici, odnosno, kako sam kaže, „revijalnim izložbama“, po strani, izbor je sveo je na uzak krug „alternativne scene hrvatske suvremene umjetnosti“. Svojevrsno opravdanje iskazao je stavom da „su hrvatski estetski obrasci po uzoru, primjerice na talijanski anakronizam ili njemački ekspresionizam izbrisani iz fokusa domaće teorije ili kustoskih koncepcija“. Takva lapidarnost u zaključivanju ekvivalentna je lakoći metafizičkoga postojanja koja će, pretpostavljam, izazvati ponajviše nerazumijevanja pod egidom kriterija. Dosljedan sebi, Kipke kustos izabrao je i radove Kipkea umjetnika. U nečijim je očima – koje cijene takvu nekorektnu dosljednost – zasigurno time porastao jer „efekt leptira“ (što ga autor spominje u svom eseju), a koji je, navodno, izazvao društvene promjene u osamdesetima, djeluje i dalje, pitanje je samo tko će znati koji lepet krila izaziva efekt!?

Posjetiteljima će, već zbog sama sadržaja, izložba biti zanimljiva; tema nam je vrlo bliska, a eksponati intrigantni. Premda će mnogi reći da pripada u kategoriju cjepidlačenja, ipak ću spomenuti odveć sitne legende u onim dijelovima izložbe koji su slabije osvijetljeni te pravopisne pogreške. Takvi momenti, kao i fizički doživljaj posjetitelja, itekako pridonose ukupnomu dojmu.

Prateća publikacija, koja po kataloškom popisu zadovoljava kriterij da se nazove katalogom, ali je po karakteru zbornik, donosi vrlo zanimljive poglede. Uočljivo je u tim tekstovima prilično zalihosti, breme koje je neizbježna posljedica multidisciplinarnih preklapanja.

Nikola Albaneže