Pjev saksofona, istodobno nježan i opor, bio je drugi vrhunski trenutak moga trodnevnog posjeta Milanu. Na Via Dante, u mirnoj i ugodnoj jesenjoj večeri, saksofonist je sjedio na podu naslonjen nekako nahero, kao da se prevagnuo na jednu stranu, oslanjajući se pritom na plohu izložbene konstrukcije na kojoj su se s obje strane mogle razgledati fotografije o istraživanju svemira. Tuga je ostajala u zraku, rastegnuta prekrasnim zvukom koji kao da je kasnio, odnosno sporo, bez ikakove žurbe nosio melodiju (valjda bi tome odgovarala oznaka lentando)… sve dok taj trenutak nije prekinuo crnac, jedan od dosadnjakovića koji posvuda nude knjige za „pomoć Africi“. Prisilio me na uzmak, a da ga se riješim udijelih mu jedan euro. Pa ionako ne možeš – tješio sam se – dugo stajati pored uličnog izvođača, nije to koncert. A ljepota i nezaboravnost je upravo u tome što naiđeš i naletiš na djelić koji pruža okus cjeline i prati te tebi iza leđa sve tiše i tiše dok se udaljavaš.

Sljedećeg sam ga jutra sreo malo dalje, u Via Mercanti, zapravo privukao me je poznati zvuk da skrenem k njemu; ponovno je sjedio na pločniku, a na otvorenoj je kutiji – futroli za njegov instrument – pisalo „La Vita e una Ruota // Che Gira la piu // Riccheza e Salute“ (Život je kotač // koji najviše okreće // bogatstvo i zdravlje). Dvojica uniformiranih priđoše mu i pretpostavljam, zatražiše dozvolu za ulično sviranje; ustao je – bio je to krupan čovjek, skoro glavu viši od obojice, neobrijan i šlampavo odjeven – pokazao im nekakav papir, razmijenio par riječi, ali nije nastavio svirku već se pokupio prebrojivši prvo koliko mu je novca ubačeno.

A prvi vrhunski trenutak? Bio je to posjet Leonardovoj Posljednjoj večeri u refektoriju uz crkvu Santa Maria delle Grazie. Jest da je slika fenomenalna, provedena restauracija neponovljiva (trajala je dulje od dvadeset godina), način na koji je remek-djelo prezentirano izniman, ali djevojka u ulozi vodiča, koja nas je provela, stvorenje je za koje ste u napasti pomisliti kako je plod nečije fantastično uspjele bajkovite imaginacije ili uzdušno biće iz nekih drugih sfera – vila ili silfida. Promatram prekrasno lice; blago povijena nosa, crne kose, blaženog osmijeha koji bi svako malo zaigrao na njenim usnama, i tamnih očiju kojih je pogled dizala uvis kad bi iznijela neku pretpostavku za koju ne možemo biti sigurni je li točna, je li se doista tako zbilo. Govorila je lagano, izražavajući se precizno na engleskom s neizbježnom talijanskom intonacijom: „Da li je Leonardo doista mislio to i to… još za njegova života slika je, rađena na suhoj podlozi kako bi imao više vremena za izvedbu, počela propadati“, „We can not be sure“ ili bi, ponavljajući pogled sv. Bartolomeja(?), uznosila svoje krupne oči ovjenčane dugim trepavicama k nebesima. Tumačila je: „Desna ruka sv. Petra, kojom on drži nož, nije u neprirodnom položaju kako biste pomislili. Ona stoji ovako, a ne ovako“ (pritom zorno pokazuje), zna svaki detalj: „IC snimka pokazala je kako ovo nije kruh, već ruka onoga sveca“ itd, itd… Doista, kao da je sišla s neke Leonardove slike, pravi anđeo (doduše, koliko se sjećam, on nije prikazivao crnokose) čija je delikatnost i tankoćutnost (istina, nema neki naročiti seksepil) bez premca. Ona to živi. Na pitanje šaljivdžije: „Do you have a nightmare because of this job, constantly repeating the same lines“, samo se je nježno nasmijala: „A nightmare!? Ha-ha. Yes, indeed.“ I još jedno slično, još fragilnije biće sreo sam na izložbi Carravagio u Milanu (izložbi jedne slike, Preobraćenje Savla, hodočastilo se u Palazo Marini, nasuprot Scali); bilo je krhkih koščica koje sam osjetio kad joj pružih ruku. Može li to biti slučajnost? Pomišljam da ne može.

Smjestili me organizatori “I. europskog foruma kompanijskih muzeja” u hotel Palazzo delle Stelline, XVI secolo, koji je iz nekog razloga od trenutka moga ulaska u predvorje bio prepun crnkinja, pristiglih, očito, izravno iz afričkih zemalja. Zauzimaju čitav lobi, leže po naslonjačima, izuvaju se, zijevaju, sve bez sustezanja, šire u prostor… ispunjene samopouzdanjem. Odjevene u đilabe, u kente ili kako se već zove ta odjeća jarkih boja. Zadnjeg dana saznajem od malog Engleza Tima: „Yes, right. It is the convention of african women lawyers“. U dvorani za doručak toga nedjeljnog jutra nije bilo moguće naći mjesto za stolom. Stojećki sam ispijao čaše soka i ‘cafe americano’; ni bananu pored njih nisam uspio ugrabiti. Sretao sam ih u ta tri dana posvuda, njihova samouvjerenost bila je privlačna kao i polagane kretnje, siguran, čvrsti hod.

Hitam ujutro na sesiju. U žurbi pitam prvu osobu na ulici je li tu „tram station“, „A what? Oh, traeem!“ – očito Amerikanka koja me naglašeno ispravlja. I pokaže mi postaju. Dočekah i tramvaj. Nekako oronulo vozilo, a kasnije sam se uvjerio kako Milanom kruže doista prilično stari tramvaji. Ulazim na prva vrata i tražim ticket od vozača. „No, no,“ – pokazuje prema nekoj trgovini. Znači ovdje, u tramvaju ne mogu kupiti kartu? „No, no!“ Obeshrabren silazim, uvjeren kako ću ponovno kasniti. Uto se pored mene otvaraju vrata taksija i nitko drugi doli Massimo Negri, glava ovoga događaja, me poziva: „Come, come, what a coincidence.“ Upoznaje me s kolegama; to su dvojica Nijemaca koji su također sudionici Foruma.

Jedno mi je mišljenje na konferenciji bilo – i ne samo meni – naročito dojmljivo: “Vatikan je ipak najveći kompanijski muzej, ako u Guinessu imaju godišnje milijun posjetitelja u Vatikanu broje tri milijuna”. Izjava je izazvala smijeh u dvorani.

Predstavnik Sonyja, jedinog izvan-europskog sudionika Foruma, zabavlja nas najnovijom igračkom velike kompanije; to je nekakav zvrk koji svira, pleše, bliješti. Umjesto klasičnog muzeja, odlučili su se – tako nam tumači – za izlaganje najnovijih tehnoloških dostignuća.

“Bolonja? Zašto bi se sveučilišna reforma zvala Bolonja” – pitala se, ne shvaćajući, Laura, studentica koja pomaže u realizaciji konferencije: “Kod nas se svi zakoni, pa i reforme, donose u Rimu”. No nije propustila, na naše zadovoljstvo, uputiti nas na slastičarnicu Chocolat u Via Boccacio.

Na željezničkoj postaji Cardoso nemate gdje ostaviti prtljagu. Srećom, pred kolodvorom pod velikim šatorom održava se sajam knjiga “per il Bambini” i tu su mladi ljudi spremni pomoći; nisu se uplašili, nisu pomislili kako neki ludi bombaš ostavlja kofer-bombu. Prisjećam se lika iz Eccova Foucotova njihala koji u vlaku preuzme kofer i nevolje koju su mu urotnici smjestili.

Nailazim na ulicu koja se zove Via Illica; po talijanskome libretisti, autoru libreta za La Boheme, Toscu, Madama Butterfly. Eto ti sudbine; tko pored Puccinija zna za njega, a da nije iz te branše?

Drijemež u praznom vagonu kojim sam se vozio u zračnu luku Malpensa, prekinuo je neugodno oštar ženski glas: „It is getting worse“. Uslijedilo je pola sata (vožnja do Malpense traje 40 minuta) razgovora tijekom kojeg je na desetke puta ponovila „You lied to me!“ Tako se moglo saznati: „she called you yesterday and you lied to me, you said you never spoke to her. You lied to me“ itd… ‘What’ izgovara ‘vat’, očito je neka Slavenka, vjerojatno istočna. Pokušavam zamisliti tog Talijana od koga bježi u nedjelju ova cura , možda ne i prvi put. Pogledao sam je kad smo stigli; ni po čemu zanimljiva, bezizražajnog lica; vjerojatno se s naporom, ako uopće, može nasmijati i sad se ona, u napadu ljubomore, naljutila i rezolutno ga napušta, ali usprkos tome ne prekida telefonsku vezu, već do iznemoglosti ponavlja jedno te isto. Brzim korakom prošla je pored mene, iznad niskih traperica vide se goli bokovi, vitka linija joj i nije loša.

U zračnoj luci definitivno se uvjeravam koliko mi je oslabio vid; jedva sam uspio na displeju pronaći svoj let.

• 

• 

• 

• 

•