Mogu li prihodi ostvareni uskraćivanjem gratis ulaznica za stručnu javnost doista pokriti deficite u financiranju muzeja i galerija kao javnih ustanova?

Novi se običaj širi hrvatskom metropolom s tendencijom da trajno zavlada pojedinim izložbenim ustanovama. Običaj je zapravo pravilo: nitko nema pravo na gratis ulaznicu! Sada i pročelnici gradskih odjela, saborski zastupnici, članovi vlade i sam gradonačelnik također posežu za novčanikom i kupuju ulaznice kako bi pokazali primjer ostalima. Hm, je li tomu doista tako? Ili u tom trenutku stupaju na vidjelo i nevidjelo neki drugi kriteriji? Kriteriji koji pokazuju tko je popularniji, da ne kažem važniji: umjetnici i studenti, muzealci i likovni kritičari ili političari!?

No ovdje je ponajprije riječ o tome koga se ne propušta. Zato se događa da zaposlenici na ulazu – najčešće mladež kojoj prosjek godina, a također srdačnosti i manira, popravlja do daljnjega gospodin Kralj (za neupućene, riječ je o dugogodišnjem portiru Doma HDLU-a) – ne prepoznaju uglednog slikara (akademika, dapače) te ga ne propuste; zato kustosica muzeja iz drugoga grada mora posegnuti za dodatnim argumentom: „posudili smo vam eksponate iz naše zbirke za vašu izložbu i još da vam platim ulaznicu!?“; zato učenici škole primijenjenih umjetnosti i studenti likovne akademije moraju – uz negodovanje svojih profesora – plaćati ono što njihovi stariji kolege, iz svih prethodnih generacija, nisu nikad: posjet likovnim i umjetničkim izložbama. Tomislav Buntak, jedan od Akademijinih profesora i dopredsjednik HDLU-a konkretan je: „Tu je i činjenica da studenti ALU-a i povijesti umjetnosti moraju plaćati ulaz na izložbe za koje smo izdvajali iz proračuna milijunske iznose. Nisam vidio nikakvu peticiju od uobičajeno glasnih kritičara na likovnoj sceni koji bi digli svoj glas protiv takve sramote“ (Vijenac, br. 551).

Tko određuje cijene ulaznica?

Sramota ili ne – sve je to na tragu tržišne orijentacije, zar ne? Za nju smo se odlučili, njoj težimo. Ili je to tek još jedan pokazatelj „linije manjeg otpora“? U prijevodu, otprilike: primamo sve manje novca iz proračuna; dakle, naplatimo što možemo. Samo, slaba je to računica i, unatoč nastojanju da se to upotrijebi kao argument (vidi niže), potpuno neodrživa. Nadalje, tu je i pitanje uvažavanja strukovnih organizacija (profesionalnih asocijacija) čije razloge postojanja nitko ne može razumno osporiti. Zato se, za razliku od nekolicine zagrebačkih, kolege u varaždinskom gradskom muzeju ne slažu; ondje ističu kako oni priznaju strukovne kartice, u šibenskom, dubrovačkom također – „kako pak ne bismo, pa kad mi posjećujemo muzeje u inozemstvu, očekujemo također da nas uvaže“. A uvažavaju li nas doista? Iskustvo potvrđuje da sjeverno od Hrvatske to redovito čine u većoj, a južno u manjoj mjeri. No ako su vani iskaznice strukovnih udruga u kategoriji „možete ostvariti 50% popusta“, novinarske su sasvim neupitne. Za njih čak i privatno-javni prostori, poput Pinacotecae Agnelli u Torinu, koja se pokazala neprolaznom za svakojake propusnice, spremno otvaraju vrata. Bez postavljanja smiješnoga uvjeta: samo ako objavite prikaz naše ustanove.

Sasvim je jasno da tema ovoga napisa mnogima ne može izgledati važno (ponajprije onima izvan muzejsko-umjetničke zajednice) i naravno da to uopće nije presudni problem u našemu shizotipnom društvenom kontekstu, ali je pokazatelj stanja i nesnalaženja u aktualnoj situaciji. Riječ je o upravljanju, odnosno o ekonomiji i marketingu muzeja, čemu je u svjetskoj muzeološkoj literaturi posvećeno nemalo prostora. „Prvi, vanjski znak položaja suvremenih muzeja između zakona tržišta i karaktera ustanove javnoga dobra jest režim pristupa u muzej“ – ustvrdio je muzeolog Tomislav Šola (Marketing u muzejima, Zagreb, 2001) i apostrofirao dilemu kao jednu od temeljnih. Stavovi se protežu u rasponu od zastupanja besplatnog ulaza do favoriziranja naplate. Potaknuti politikom slobodnog pristupa (the free access policy) koju je Britanska vlada inaugurirala 2001, dvojica su autora definirala model za muzejsku administraciju te, između ostaloga, decidirano zaključuju kako „prepustiti menadžeru da donosi politiku cijena ulaznica nije korektan način za uvođenje odgovarajućih poticaja u bilo kakvim okolnostima. Menadžer ne bi smio odlučivati o cijeni ulaznica. Javna ustanova mora regulirati cijene u skladu s društvenim vrednovanjem te koristiti dotacije kao poticajni mehanizam u dostizanju optimalnoga menadžerskoga nastojanja“ (Victor Fernandez Blanco, Juan Prieto-Rodriguez, Optimal pricing and grant policies for museums, Journal of Cultural Economics, 2006). Dakako, time se tema bitno proširuje, ali mislim da nije naodmet čuti argumentirana razmišljanja, premda dolaze sa strane.

Naplatom do rješenja

Neki dan ponovno sam posjetio Rodinovu izložbu u Umjetničkom paviljonu; budući da uoči svečanog otvaranja nisam platio ulaznicu, zanimalo me – prisjećajući se Miroove izložbe – na kakav ću tretman naići. I da – uzalud sam rasprostro svojih četiri-pet iskaznica (uključujući i novinarsku). Iznos ulaznice nije pretjeran, povlašteni još manje. Ali zar nije najnormalnije, ukoliko ste s nekom ustanovom u prošlosti imali suradnju u obliku izložaba ili osvrta na njih, očekivati dobrodošlicu; zar to prošlo nije dovoljan kredit za buduće? Mladi kolege, pak, sa strukovnom karticom ulaze ne samo u konkretan prostor nego i u cehovsku zajednicu, bivaju postupno prihvaćani. No postoje i oni kojima je cijena – za koju sam upravo ustvrdio da nije velika – doista problem; siromaštvo se širi.

I tako smo, zbog svega navedenog, na nekoliko adresa uputili dopis: „Priznajete li iskaznice izdane od raznih institucija (HMD, DPUH, HDLU, ULUPUH, AICA, ICOM, HND i druge press iskaznice) kao potvrdu za izdavanje gratis ulaznica? Ukoliko pojedine iskaznice ne priznajete, u kojem slučaju? Kada ste uveli takvu politiku i koji je tome razlog?“

Uslijedili su odgovori. „HDLU, iako nije muzejska institucija, odobrava besplatne prema popisu za sve programe vlastite produkcije“ (u potpisu ravnateljica Doma HDLU-a). No, kako čujem, studenti ipak nisu puštani, primjerice, na izložbu Osamdesete u organizaciji Udruge.

Drugi, zanimljiviji odgovor glasi: „Galerija Klovićevi dvori priznaje strukovne iskaznice. Moguće je ostvariti pravo na gratis ulaznice za pojedine izložbe koje su u potpunosti financirane od strane osnivača ili sponzora ili popust na izložbe koje su samofinancirane, odnosno koje su realizirane u koprodukciji s drugim partnerima. Press akreditacije odnosno gratis press ulaznice je moguće dobiti uz prethodnu najavu voditelju odnosa s javnošću, ili voditelju marketinga. S novom regulacijom izdavanja gratis ulaznica smo započeli početkom 2015. kako bismo bili u mogućnosti realizirati izložbeni program GKD“ (u potpisu voditeljica odnosa s javnošću). E sad, ukoliko me sjećanje ne vara, „nova regulacija“ traje malo duže; dopisi DPUH-a – s molbom o nenaplaćivanju ulaznica članovima Društva – upućeni Klovićevima potkraj 2011. te ponovno 2013. također govore tomu u prilog. No tko ne bi prihvatio navedeni razlog: ako izložbeni program uistinu ovisi o kupljenim ulaznicama članova strukovnih udruga, onda dvojbe nema. Naplatom do rješenja.

I treći, također veoma instruktivan: „Cijene ulaznica za izložbe / trenutnu izložbu / transparentno su oglašene na web stranici Umjetničkog paviljona u Zagrebu. Držimo da, s obzirom na troškove izložbe, samo nezaposleni građani i građanke Republike Hrvatske (uz predočenje važećeg dokumenta) trebaju ostvariti pravo na besplatan ulaz za naše izložbe. Uz njih također i novinari, budući mediji prate naše projekte i o istima izvještavaju javnost(u potpisu ravnateljica UP-a).“ Lijepo je vidjeti kako u UP-u posebno računaju na nezaposlene (druga je stvar što je takvo obilježavanje također svojevrsna diskriminacija) te očito nastoje na njihovu posjetu.

Tu bi sad u raspravu valjalo unijeti statističke pokazatelje koji mi nisu poznati, ali i bez njih možemo se uzdati da će prihodi ostvareni uskraćivanjem gratis ulaznica za navedenu populaciju (muzealci, likovni umjetnici, kritičari i studenti – koliki je to postotak ukupna posjeta?) dostajati za realizaciju novih projekata ili barem prigodnih domjenaka u tim ustanovama, pa da se svi skupa pogostimo.

Nikola Albaneže