Napustio nas je Josip Kovačić, za brojne prijatelje i prebrojne znance Joža. Ostala su, kao za svakim tko ode, njegova djela. U slučaju ovoga doktora filoloških znanosti iznimno široke kulture, ali i strogo profiliranih interesa, ostat će doista trajna i pamtljiva. Naime, tragove je ostavio i kao gimnazijski profesor, ali najdublje i napose važne kao kolekcionar i donator. Pratio ga je već odavno, ne samo u javnim medijima nego i u stručnoj literaturi, epitet najvećega živućeg hrvatskoga kolekcionara (doduše, zadnjih se godina takve prosudbe i prečesto čuju za svakoga tko si takav epitet može naručiti). No premda su Kovačića argumentirano, uza sve kategorijalne razlike, uspoređivali s kolekcionarima poput J. J. Strossmayera i Ante Topića Mimare – nedvojbenim nacionalnim veličinama među kolekcionarima i donatorima – karakter njegove zbirke bitno je drukčiji.

I doista, naglasak je na specifičnom pristupu kojim se umjetnine izdašno dopunjuju raznovrsnom dokumentacijom. Drugim riječima, Kovačićeva predanost kolekcioniranju ne samo da je bila iznimna i sveobuhvatna na planu sustavnoga prikupljanja umjetničkih djela, a prikupio ih je oko pet tisuća, nego se protezala, ako je to ikako bilo moguće, i na sve što je imalo bilo kakvu vezu s određenim djelom i njegovim autorom. Konkretno, riječ je o komplementarnom materijalu – osobnim predmetima, fotografijama, pismima i dnevnicima – koji rasvjetljuju djelo, a ujedno su poticaj za dalja istraživanja.

Kovačićeva akribičnost bila je poslovična za sve koji su ga poznavali ili barem povremeno s njime surađivali. Svaki podatak, svako mišljenje njemu je bilo vrijedno; zato, kada naiđete na sliku čija je poleđina ispunjena sitnim tekstom, znat ćete: ta je slika iz Jožine kolekcije. Želja da sve zabilježi, sve pohrani, da sačuva ono što se u svojoj sveukupnosti ne može sačuvati u neumoljivu protjecanju vremena, poticala ga je postojano. U predmetima je otkrivao „iskrice ljudske kreativnosti“, a svakoga tko bi prvi put posjetio njega i njegov životni i radni prostor zamolio bi da se upiše u knjigu dojmova, čak i malu djecu (ukoliko su bila dovoljno velika da se potpišu).

Generacije povjesničara umjetnosti prolazile su kroz njegovu zbirku, koja je uvijek bila svima otvorena, i zato su radovi iz njegove kolekcije obrađivani, publicirani i posuđivani neprekidno u protekla tri i više desetljeća te već odavno nije moguće organizirati retrospektivu mnogim hrvatskim slikarima bez udjela radova iz Zbirke Kovačić. Već je šezdesetak izložbi realizirano na temelju eksponata iz njegove zbrke.

Kovačić je nedvojbeno i sam posjedovao istraživački i znanstveni nerv te je sustavno tragao za podacima u Arhivu za likovne umjetnosti HAZU, Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, arhivima i knjižnicama naših muzeja, ali je i vodio brojne otvorene razgovore s ljudima koji su na bilo koji način bili u vezi s osobom ili djelom kojim se bavio.

Neobična ideja za muzej: Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću – premda još nije realizirana – zaživjela je kao koncept ne samo među stručnom nego – zahvaljujući medijskom interesu – i širom javnošću. Ta je tema ženskoga slikarstva, iznimna po važnosti, obilježila čitavu zbirku Kovačić. Sustavno je pronalazio, doslovce spašavao, uglavnom zaboravljena slikarska imena, njihove opuse, ali i biografske podatke koje nije bilo moguće naći ni u jednoj povijesti hrvatske likovne umjetnosti. Spomenimo samo Bogumila Cara, Stjepana Lahovskog, Jerka Fabkovića, Josipa Leovića – slikare koji se postupno revaloriziraju ponajviše nastojanjima dr. Kovačića.

Druga strana kolekcionarstva jest donatorstvo. Tako je i grad Zagreb imao priliku prihvatiti donaciju Hrvatske slikarice rođene u 19. stoljeću dr. Josipa Kovačića 1988. U njoj se nalaze slikarska ostvarenja 33 slikarice i čini je ukupno 1045 umjetnina (napose se ističu ostvarenja najpoznatijih: Slave Raškaj, Naste Rojc, Anke Krizmanić, Vere Nikolić-Podrinske, Nevenke Đorđević). Time je Zagreb postao bogatiji za veoma specifičan segment kulturne baštine, izvanredno tematski osmišljen, a hrvatska povijest umjetnosti za dotad nepoznate i neistražene opuse hrvatskih slikarica. Budući da sam i osobno u tome sudjelovao, obrađujući donaciju u ljeto 2002, konkretno, unoseći podatke u elektronički medij, mogu potvrditi jedinstvenost te građe, koju na taj način ne posjeduje nijedan muzej u Hrvatskoj, pitanje je ima li takvih u svijetu. Doista, može se reći da je posrijedi zaista jedinstvena kolekcija koja udovoljava i zahtjevnim kriterijima suvremeno shvaćene muzeologije.

Prvi sam put zakoračio u Kovačićevu pećinu s blagom kao student muzeologije, u grupi koju je negdje 1988/89. doveo profesor Tomislav Šola da se upoznaju s kolekcionarom i kolekcionarstvom shvaćenim kao pojavom važnom za predmet našega studija. Otada sam višekratno surađivao s Jožom i jedino što mogu reći jest da su ta suradnja i druženja tijekom rada – a nije se radilo samo o klasičnim monografskim izložbama, nego i problemskima poput Automodelacija likovnih umjetnica – za mene ostala u nezaboravnu sjećanju.

Predanost kolekcionara svojoj strasti, posvećenost određenoj viziji i jasnome cilju, rezultirala je ostavštinom kojom će dr. Josip Kovačić ostati trajno – nadamo se, i u primjerenom muzejskom okviru – među nama i onima koji dolaze.

Nikola Albaneže