Otvorene oči i jasan pogled – neizostavno nalazimo na svim slikama Ivice Antolčića ukoliko je na njima prikazao nekoga od aktera svoga bajkovito obojenoga sjećanja na djetinjstvo. A među tim Ivičinim bićima, junacima ruralnih dogodovština, svakojake je čeljadi: od redovitih stanovnika seoskih dvorišta, preko obitavalaca šumskih krošanja, riječnih voda i nebeskih daljina, do ukućana koji su sa životinjskim rodom u prijateljstvu (Prijatelji) i neprestanu dijalogu (Dijalog). Doista, svi su oni ravnopravni unutar svijeta u kojemu svatko zauzima svoje mjesto, u kojemu je poredak utvrđen i stalan. Utvrđen i stalan, ali ne i nepromjenjiv – barem povremeno i ponekad. Tako i hijerarhija poretka može biti izvrnuta naglavce, pa se kao tobožnji gospodar pojavi netko tko se upravo iz nekoga razloga uzoholio (Gospodar).

U svijetu o kojemu govorimo, sve i svatko je podvrgnut neprestanim mijenama. Ne samo da životinje preuzimaju ljudske karaktere (Slavonac na moru), nego u simboličkim metamorfozama otkrivamo klasje na mjestu ptičjih krila (Svečanost) te kako se tijelo pijetla pretvara u arhitekturu (Pijetao), a sve pod budnim, čudu otvorenim, okom, brkom obilježena, slikovnog pripovjedača (Čuvar).

Očito je – Ivica slika iz središta svojega doživljaja. To nije pred nama tek puki opis kako je on nešto nekoć vidio ili doživio sa strane; to jest individualno shvaćena suština općega, zajedničkoga bivanja.
Odabrani motiv Ivica Antolčić na svojim kompozicijama dovodi u krupni prvi plan. Uokolo može ne biti prikazano ništa, odnosno može biti tek naznačen prostor u kojemu je motiv smješten – kako god bilo, to je tek margina koja obrubljuje izdvojenu figuru ili nekoliko njih u najizražajnijem prikazu. Modelacija svjetlom i sjenom pak pridonosi dojmu plitkoga reljefa. Sasvim specifičan je i rukopis, ujedno postupak kojim autor izvodi svoja likovna djela; ona su izgrađena od sigurnih, odsječenih poteza srednje i dulje dužine, blago povijenih poput izdjeljanih ravnih grana koja uvijek čuvaju prirodnu krivinu, rascjepe i usjeke, čvorove i nasmijanu kvrgavost.

Nakon svakojakih likovnih tehnika koja je tijekom svoje karijere koristio*, Antolčić zadnjih desetak godina oslikava platna solidnih galerijskih dimenzija. Primjenjuje akrilik u zamjetnom rasponu gustoće pigmenta, od transparentnoga (akvarelnim odlikama bliskoga) do zatvorenoga pokrivnoga sloja. Format koji koristi je najčešće kvadrat unutar čijih nerazriješenih omjera (neodlučeno, 1:1) stvara naglašene strukture ritmovima vertikala i dijagonala učvršćenih vodoravnim protegama u izrazito dinamičnu igru raznobojnih ploha. A na njima uočavamo pojavljivanje i nestajanje. Sad se, eto, netko skrio iza ljestava, ispod konjskih sapi. – Vidjeste ga? – Pik, spas za… ! Ah, da; i kada igraju igru skrivača, djeca ništa ne skrivaju – tako je i kod našega Ivice.
Vidjeti uvijek dobro, u svima i svakome, rijetka je osobina. Viđamo je kod djece, a mogli bismo je pripisati beznadno naivnima – zapravo ljudima čistoga srca čija nas poruka istinski dodiruje. Govoriti o naivnima ciničan je, dakako, zaključak, koji Don Quijote – doista hrabre osobe među nama – srećom ne može pokolebati. I zato sa zadovoljstvom zaključujem: Ivica jest osmijeh koji nas raduje i hrabri.

Nikola Albaneže

• Raspon likovnih tehnika u kojima se Ivica Antolčić okušao svakako je zadivljujući: on je kipario u drvu, modelirao glinu, oslikavao maske, izrađivao reljefe, medalje i plakete, otiskivao grafičke listove, oblikovao scenografiju, dizajnirao plakate, a ponajviše ilustrirao. O svemu više u monografiji „Posavski Antej – Ivica Antolčić“, autora Borisa Vrge.