Izloženi dojmovima odjekujemo. Na različite, sve moguće i nemoguće načine. Riječ je, zapravo, o svakodnevnim situacijama svakoga od nas koje nerijetko rezultiraju mlakošću ili potpunim izostankom reakcije. Međutim, sada i ovdje, nas zanimaju slučajevi osoba od kojih se reakcija očekuje, koje brode oceanom što ga nazivamo umjetnost, a koji stalno zapljuskuje obale našeg stvarnoga života. Njihovi odjeci – odjeci umjetnika koji su pozvani da sudjeluju na Dolasku u baštinu, međunarodnom okupljanju što se odvija u zavičaju Petra Zoranića, renesansnoga pisca pastoralnoga romana Planine – materijalizirani u različitim stanjima i prikazani (izloženi, izvedeni) u veličanstvenom prostoru Svetoga Donata, nastali su, prerađeni osobnom senzibilnošću, pod dojmovima okruženja i zbivanja. A taj okvir kretanja sudionika; od modernoga-drevnoga Zadra, preko malih povijesnih i turističkih mjesta zadarske okolice do vrletne Paklenice, kao i sadržaji kojima su bili izloženi; kako predavanjima (Marijan Vejvoda, Vjeran Katunarić, Vladimir Gudac) tako i povijesnosti prostora, pružili su, upravo nametnuli, takav intenzitet dojmova da senzibilna prijemljivost umjetnika nije mogla ne zatreperiti.

Pokazalo se, sasvim očekivano s obzirom na njihove dosadašnje opuse, kako su sudionici zadarskoga okupljanja izraziti predstavnici suvremenoga nam razdoblja koje koristi sve mogućnosti iskaza. Daleko od konvencionalnih zapažanja i bilježenja, kretanja unutar poznatog terena likovnih disciplina (što ne znači da se njima također ne bave), svojim su radom potvrdili širinu pojma i eluzivne granice vizualnih umjetnosti. Konkretno: sa samih djela – uglavnom efemernih po značajkama – učinjen je naglašeni pomak na doživljaj i osjećaj. I upravo je u tome specifičnost ove produkcije koju je omogućilo doba muzejske kulture i postupci, odnosno strategije proizašle iz nje (kolekcioniranje, premještanje objekata iz stvarne u muzejsku realnost), a napose koncept simulakruma postmoderne. Pritom ne mislim na bodrijarovsku igru zrcalima, odnosno na neprestano ponavljanje istoga („nešto što posjeduje samo formu ili pojavnost određenoga predmeta, a da pritom nema njegovu supstancu ili pravu kvalitetu“, Oxford English Dictionary, online), već na nesputanu reakciju koja se očituje u slobodnom oblikovanju ideja i sadržaja. Naime, i u našem slučaju umjetnici su se umjesto tradicionalnim likovnim izrazom (uz jednu iznimku) radije poslužili radom u specifičnom ambijentu, poslužili su se okruženjem i okolišem, instalacijama, performansom… Njihovo stvaralaštvo odmaknuto je od bilo kakva pokušaja izvanjske reprezentacije i usmjereno prema oblasti proživljenog doživljaja, emocionalnog iskustva. Zbog toga tu nema nikakve iluzije stvarnosti, već se očituje, posvjedočuje i potvrđuje duhovni krajolik „senzacije“ (jedan od ključnih termina u estetici filozofa Gillesa Deleuzea, zagovornika ‘pozitivne snage simulakruma koja opovrgava odnos originala i kopije, modela i reprodukcije’).

Pogledajmo, dakle, kakva je konkretna materijalizacija tih ideja pokrenutih iskustvom i osjećajima. Nazvavši svoju instalaciju Sweet Dreams (Product of Croatia), Edita Matan odala je posvetu zemlji, točnije krajoliku čiji planinski reljef biva asociran redovima gusto pobodenih igala u mekom jastuku, ali i tradicijskoj kulturi koju reprezentira ornament na drugom jastuku. Tamo gdje je jedna igla u marljivim rukama obavljala sav posao, množina stvara novu sliku. To što je odabrala taj najobičniji predmet svakoga doma koji ujedno u svom uobičajenom okruženju strši poput otoka – a na podu i u niši Svetoga Donata još izrazitije – također nije slučajno, već je izraz Editina idealnog stanja, dakle njene utopije (utopija, ne zaboravimo, jest i idealno stanje) emocionalne topline i izloženosti koju valja brižno čuvati u okružju hladnoće.

Temporalna odlika rada Zvjezdane Jembrih jedna je od temeljnih značajki njezina umjetničkog čina, ali tek je spekulativno prisutna za sve koji samo posredstvom dokumentarnih fotografija upoznaju njezine land-art intervencije. Izvedene izravno u krajoliku polaganjem dugih tkanina – ovom prilikom na proplanku okruženom šumom – one posjeduju magijsku i poetsku rezonancu. Poput prvobitnih čovjekovih znakova na Zemlji, povučena linija je pokret i stav, granica i prolaz, podjela i sveza… da bi napokon oformljena u zlatnu spiralu koja traje do zalaska sunca, pobudila emanaciju na energetskoj zemljinoj točci.

Usporedo sa Zvjezdanom, i Branko Lenić pohodi vrhove gora i planina, rukovodeći se toponimima i drevnim predajama. Dovoljan mu je mali kvadrat površine tla koji izdvaja i uzima kao svojevrsni otok – matricu čiji otisak svjedoči o jedinstvenosti mjesta, ali i o završetku jednog specifičnoga i trajanjem odmjerenoga postupka koji uključuje smjerno osvajanje određenoga lokaliteta. Procesualnost, dakle, jest bitna odrednica Brankova rada, a u izložbeni prostor preneseni odljev ili otisak tla tek je svjedočanstvo njegova dovršenja, to jest razrješenja koje pruža ispunjenje zadatka. Druga odrednica jest sofisticirana arhaičnost jer sveza drevnosti i suvremenosti ni jednoga trenutka nije zatajena.

Pored troje hrvatskih umjetnika, na zadarskom „Dolasku u baštinu“ okupilo se i petero umjetnika iz inozemstva. Luise Kloos, predana afirmaciji duhovnog, odlučila je u sakralnom prostoru, ispunjenom dugom poviješću, izgraditi ambijent koji rekreira hram, točnije svetost dijaloga čovjeka s božanskim. Na zlatnožutim, polukružno postavljenim tkaninama (što asocira na šator sastanka) izvezene su poruke crvenim nitima koje se nastavljaju ispisane i na podu apsidalnoga prostora (tu u prijevodu na engleski). Osvijetljene sunčevom svjetlošću tkanine postaju zažarene. Ne možemo se koncentrirati isključivo na značenje jer nije moguće ignorirati grafički izgled teksta, a ako ga čitamo naglas pojavljuje se i zvučna forma (gestalt). Takva vizualnost (ali i auditivnost) – odnosno ornamentalna upotreba pisma, premda oskudna ukrasa – markira pomak s riječi na sliku. Objedinjujući podjelu oka i uha, Luise stvara svoj teritorij na samoj granici odnosa dvaju jezika: vizualnoga i verbalnoga.

Posjetitelje Svetoga Donata, René Stessl je suočio s minimalističkom intervencijom koju tek pažljivo oko zapaža. Velika drvena vrata zatvaraju prolaz i odvajaju vanjski od unutarnjeg prostora. Tek kroz procijep, vrlo uski razmak između drva i kamena (sada prekriven obojanom folijom), probija svjetlo. Plavičasto. Izranjaju nepoznanice: slutnja mogućnosti koje se još nalaze s druge strane, jer mi doista ne znamo što u ovome trenutku jest tamo. Tamo, u fizički drugome prostoru, ali i u onostranom. Pridodao je tome René i ironiju zrcalnog odraza koju nalazimo u nazivu rada: Aipotu – Utopia; uvijek varljivoga jer lijevo predstavlja desnim i obratno.

Davide Škerlj pokazao se kao zagonetan autor, sklon kriptogramima, čiji osjećaj za prazninu koju potencira minimalnim intervencijama – siva, neugledna, plastična folija prekriva segment središnje podne plohe, tu su dva izreza i ostavljeni instrumenti, klupko tanke žice visi odozgo – odmjenjuje svako plastičko oblikovanje u klasičnome smislu. Dobivena je praznina umjesto punine, ali ispunjena odjecima na zatečena stanja, nipošto ispražnjena od sadržaja. Dakle, tobožnja kripto-praznina. Je li to tek naizgled i kripto-utopija?

Margareta Kern, interdisciplinarna autorica, odlučila se za ritualno isticanje svakodnevice. Prikupivši izjave prolaznika ispred crkve na pitanja o ulozi umjetnika i religije u društvu, na samom otvorenju je listove papira s odgovorima, nakon što ih je pročitala, otpuštala s galerije da se spuste do nogu publike. Namjera je povezana s naracijskom strukturom: postajemo svjesni prostora u vremenu, u trenutku ispunjenom pamćenjem i iščekivanjem (znamo što je neposredno prethodilo i predviđamo što slijedi) koji transformira ekspresivni postupak i konstituira značenje čitave akcije (vidjeti Artist Statement).

Jedini autor koji se u svojim radovima nije odrekao aure jedinstvenosti i originala tijekom Dolaska… u Zadru 2008. bio je Leon Zakrajšek te je zbog toga u usporedbi s drugima zadržao elitan stav (ako promatramo s pozicije koja pored duhovne uvažava i materijalne vrijednosti). Ali i apsolutno potvrdio relevantnost takvoga rada danas (isključivost koju bi nametale nove strategije nipošto nije prihvatljiva jer klasični pristup oblikovanju ostaje trajna vrijednost). Leonovi crteži na papiru izvedeni japanskom tehnikom sumi tuša sabiru svu energiju i sve dojmove u potez. Na koji se nadovezuje još jedan. Ili nekoliko. Njihov odnos je prostorno aditivan, preklapanja nema te se i kompozicije odlikuju preciznošću, preglednom i čistom jasnoćom. Sažetost ovoga izraza potencirala je i ogoljelost rotonde u kojoj su odabrani crni ovali na papiru usklađeno korespondirali s apsidalnim i drugim krivuljama Svetoga Donata, dok je ‘auratičnost’ umjetničkoga djela prizemljena izlaganjem na podu.

Započeli smo s odjekom umjetnika, ali njima je toliko važna, pa i presudna, komunikacija, dakle novi odjek, ovaj put publike. Ona je svrha čitava djelovanja. Zato u autorske Utopije (kod starih hrvatskih pisaca „Nigdjevo“), prikazane u prostoru – s muzejskim, dakle izložbenim značajkama – koji je postao paradigma heterotopije (to bi, analogno, trebale biti „Drugdjeva“) prema tumačenju Michela Foucaulta, ne smijemo zaboraviti uvesti posjetitelja, zainteresirana promatrača. A s obzirom na dugi i složeni razvojni put likovne umjetnosti koji ju je odveo daleko od klasičnoga mimesisa, pitamo se da li bi i naše umjetnike Platon protjerao iz svoje Države, koja je također – a što li drugo nego – Utopija?

Projekt ‘Dolazak u baštinu – Otok kao utopija’, u organizaciji Odjela za izobrazbu učitelja i odgojitelja Sveučilišta u Zadru.
Završna izložba: Sv. Donat, Zadar, 8. – 15. lipnja 2008.

Nikola Albaneže