Dobra večer svima!

Kada se nakon ovog otvorenja spustite na samu izložbu u Studio Muzeja Mimara, pored ulaza uza zid zapazit ćete jedan stolac. Ništa neobično; u izložbenim prostorima čuvari redovito imaju na raspolaganju sjedalo ili je, pak, to brižna ustanova namijenila za umorna posjetitelja. Međutim, od prvoga pogleda bit će vam jasno kako stolcu to ne može biti namjena jer je neupotrebljiv; njegova nefunkcionalnost ironičan je komentar na moderni dizajn. Opisani rad jedan je od mogućih uvoda u Rebeca; to jest, u odlike i specifičnosti umjetničkog opusa kojeg u velikoj mjeri karakterizira ironija. Na nju ukazuju i naslovi; tako mi je jutros Jadranko skrenuo pozornost na jednu svoju sliku naslovljenu Hanibal, a radi se o sjećanju na auto kojim se njegov otac probijao kroz zasnježene Alpe na povratku iz Švicarske.

Jadranko, dakle, bira osobne motive, to može biti bilo što, ali iz toga ne nastaje neko neodređeno svašta zato jer uključuje autorsku volju za redom koja omogućuje mirenje nespojivog, ili barem neočekivanih spojeva. Pritom valja napomenuti da njegov red nipošto nije strog, već ležeran, zaigran kako, primjerice, samo slika nazvana Kako vezati kravatu – tečaj za napredne može biti.

Na izložbi je prikazan sažeti retrospektivni pregled i to na neobičan način. Naime, ciklus Fashionable paintings, nastao prije petnaestak godina, s očitim osloncem na pop-art, autor je zadnjih godina preradio tako da je slike djelomično preslikao kolorističkim trakama unoseći geometrijsku, a zatim i lirsku apstrakciju unutar njih. U takvoj kombinaciji slobodnoga rukopisa, samonametnute discipline i fragmenata figuracije nastale su autorefleksivne kompozicije, slikarstvo visoke kulture koje se s lakoćom poigrava sa stereotipima i s običnim, niskim kodom popularne kulture.

Osvrnut ću se još i na Rebecov životopis jer je on kod nas slabo poznat autor. Rodni Zagreb napustio je 1970. i započeo u Njemačkoj umjetničku karijeru koja se, jedno vrijeme, prepletala s pedagoškom, a nju je završio na poziciji dekana Visoke škole za primijenjenu znanost u Hamburgu gdje su mu kolege bili Joseph Beuys i – za našu likovnu umjetnost iznimno važan autor – Vlado Kristl s kojim je surađivao na nekoliko projekata. I zato Rebecova zanimljiva biografija otvara, pored ostalog, pitanje (koje se i inače kod nas nerijetko postavlja) kojoj kulturnoj sredini on pripada; hrvatskoj ili njemačkoj? Mislim da je jedini ispravan odgovor objema, no ako bi se jednoj morala dati prednost, onda je to ipak, ne zanemarujući hrvatsku ishodišnu narav, kulturološku popudbinu i neprekinute kontakte s domovinom, njemačka jer se u toj sredini likovno formirao i većim dijelom u njoj stvarao.Pozivam vas da razgledate izložbu koja nudi likovne senzacije i sadržajna iznenađenja te koja se – ovako pažljivo postavljena, s promišljenim međuodnosima kao izazovima za refleksivno odmjeravanje – kao cjelina potvrđuje većom od zbroja svojih eksponata, kao što svaka dobro postavljena izložba i treba biti.