Ivana Ožetski, Sjene interijera

Galerija Vladimir Filakovac – 17. listopada – 3. studenoga 2011.

Ostati bez sjene ne vodi ničemu dobrom, pokazuje nam to proslavljena Schlemielova sudbina, a također i ona Andersenova sjevernjačkog junaka na južnome putovanju (zapazimo: iz predjela difuzne rasvjete i slabašnih sjena u zemlje snažnoga svjetla i dubokih, oštrobridih sjena). Međutim, dok literati nisu uspjeli ništa dobro osmisliti za likove bez sjena, likovnjaci su pak sa sjenom – kao imanentno vizualnom pojavom, a ne samo simboličkom vrijednošću – imali, razumljivo, daleko više posla.

Slikarstvo je dugo i postupno osvajalo sjenu – od ranorenesansnih okušavanja, povezanih s geometrijskom perspektivom do barokne razigranosti osamostaljenih svjetla i sjene – a onda je naglo napustilo jer je to bilo, navodno, više slikarski, u duhu te umjetničke discipline koja se odvija na plohi, dakle na dvjema dimenzijama. Vrhunac takvih zahtjeva, zasnovanih na formalističkoj estetici, donosi u svojim tekstovima Clement Greenberg; prema njegovu zaključku – proizašlom iz logike svakoga pojedinog umjetničkog medija – slikarstvo se mora usredotočiti na plošnost i obojano polje. Odnosno, njegovim riječima: „Plošnost je jedinstvena i isključiva odlika slikarstva.“ (Modernist Painting, 1960).

• 

• 

Međutim, slikarstvo uključuje mnoge odlike, a iluzija među njima – barem za mnoge poklonike slikarskoga umijeća, za uživatelje u njegovoj čarobnosti – nipošto nije neželjena. Da bi se ona postigla neophodna je sjena. Ona omekšava prostor, nježnima čini predmete. Dapače, i oblici koje sama sjena stvara mogu biti tako zanimljivi da postanu temom slike. Uočila je to i slikarica Ivana Ožetski i pristupila problematici na sustavan, nadasve analitički način što konkretno znači da je usporedo primijenila i propitivala četiri varijante odabrane metode koja uključuje trodijelni redoslijed faza: video-zapis, foto-ispis, slika. Od čitave te konceptualne složenosti i strukturalne razrađenosti autoričine ideje (već u nekoliko navrata predstavljene javnosti), ovom prigodom riječ je o radovima okupljenima pod nazivom „Sjene interijera“, a koji se izravno nadovezuju na prethodnu cjelinu nazvanu „Sjene iz ateljea“.

Prije svega valja osvijestiti kompleksnost sjene kao pojave koja iskazuje različita svojstva. Premda na ovom mjestu nije moguće ulaziti u sve nijanse njezina očitovanja, temeljnu podjelu moramo jasno naznačiti. S jedne strane to je tzv. bačena sjena, ona koja je nastala od objekta koji je prepreka na putu svjetlosti te je stoga i takva sjena uvijek veće ili manje izobličenje svoga izvora. Ona ocrtava transformaciju objekta, korak do metamorfoze (u kazalištu sjena stvarno, a zapravo prividno – ostvarene), a njenom bismo obrnutom rekonstrukcijom mogli utvrditi čiji je neumitni pratitelj. Bačena sjena je ona na koju najčešće pomislimo kada govorimo o toj pojavi; nju su na početku spomenuti literarni likovi prodavali (vragu, dakako) ili nesmotrenošću gubili pa je vizualna deformacija simbolički korespondirala s psihičko-moralnom i/li socijalnom deformacijom. Međutim, ne smijemo smetnuti s uma ni onu sjenu koja svako tijelo oblikuje u trodimenzionalnu formu, bez koje se sve svodi na dvije dimenzije. Pomoću nje, tzv. sjenčanjem, slikar modelira, bistri i razjašnjava oblike.

• 

• 

Usredotočimo li se na rezultate aktualnoga Ivanina ciklusa, zapazit ćemo kako se je primarno posvetila bačenoj sjeni. To je i izrijekom ustvrdila nazvavši jedno svoje izložbeno predstavljanje Adumbratio (latinski izraz u značenju skiciranje svjetlom i sjenom). Pa ipak, slike koje razmatramo daleko su slojevitije. Na njima vidimo intimne prostore – od bliskoga plana u kutu sobe (Plavi prostor) do širokokutnog obuhvata prostorije (Rondo) – ispunjene svjetlom i sjenama, zapravo njihovim prepletom kojim slikarica stvara potku ugođajima. U prikazu je postignuta uvjerljivost koju možemo okarakterizirati realističnom ili nestvarnom, ali koja također ispunja spokojem ili misterijem, statičnošću ili dinamikom.

Od početne suzdržanosti u pogledu kolorita (Intimni prostor), autorica je na pojedinim kompozicijama izvela pravi koloristički krešendo (Interijer, Prosvijetljena soba) snažnih boja. Ujedno je provela uzoran ogled o čisto tonskom, monokromnom slikarstvu (primjerice, Crvena soba) u kojoj je gradbeni, odnosno razlikovni element gradacija između svjetline i tame što pretpostavlja primjenu i one druge sjene – oblikovne (Meko svjetlo II) – koja, ovisno o stupnju opće rasvjete, kao da nagriza puninu prikazanog volumena. U svakom slučaju, na svim je kompozicijama ostvareno jedinstvo prostora u cjelini slikarskoga plana. Prateći njihov ritam i kolorit, potaknuti smo na zaborav ishodišnih motiva te se možemo predati apstrakciji; neobično uspjeloj kombinaciji geometrijskih i amorfnih sastavnica (Plavi prostor), prepustiti se kvaliteti likovne površine kroz efekte podslika i rukopisa (Preklapanja) ili gonetanju sadržaja u suverenoj, istodobno slobodnoj i suzdržanoj kompoziciji kao što je ona naslovljena Sjene iz ateljea.

• 

• 

Ivana Ožetski dostigla je, nakon početne formalne igre što joj je zaokupila pažnju i privukla svojim mogućnostima, onu jedinstvenost izraza koja je pretpostavka svake uvjerljive umjetničke realizacije. Za takav rezultat uvođenje sjene u sliku nije dovoljno samo po sebi, ali svakako jest nužna pretpostavka, gotovo kao preduvjet Ivanine poetike, njezin conditio sine qua non.

Nikola Albaneže